Vrlo važnom u hrvatskome političkom odrastanju čini mi se sama prisila da se na jednome mjestu prikupe dokazi o prirodi velikosrpskog projekta koji je JNA sa srpskim paravojskama provodila početkom devedesetih (i) u Hrvatskoj.
Da bi odlučili kako okarakterizirati počinjene zločine, genocidom ili nekako drukčije, suci moraju najprije utvrditi činjenice, i to na temelju dokaza koji im se iznesu u hrvatskoj tužbi i srpskoj protutužbi. Budući da na cijelome postjugoslavenskom prostoru zaključci, presude i prosudbe i dalje nerijetko prethode utvrđivanju činjenica, vrlo važnom u hrvatskome političkom odrastanju čini mi se sama ta prisila da se na jednome mjestu prikupe dokazi o prirodi velikosrpskog projekta koji je JNA sa srpskim paravojskama provodila početkom devedesetih (i) u Hrvatskoj. Istina, to košta. U našim korupcijskim uvjetima vjerojatno i znatno više od tržišne cijene. Ali genocid je preobzibilna kvalifikacija da bi se mjerila samo u eurima.
Uz to mi se čini važnim da se ta sudsko rasprava i presuda događaju gotovo dvadeset godina nakon završetka rata, kad se neki događaji mogu promatrati s manje emocija i više spoznaja. Koliko je za utvrđivanje individualne kaznene odgovornosti važno da se dogodi što prije, pa suđenja pojedincima dvadeset godina nakon događaja izgledaju kao farsa, toliko je, čini mi se, bolje da se međudržavni sporovi rješavaju s vremenskom distancijom. Sva ona upozorenja koja su dozila od srpske politike i aktualnoga hrvatskog državnog vrha o tome kako će nas tužba vratiti u prošlost, rasprišiti strasti, uključiti ratne trube pokazala su se potpuno promašenima. I nema baš nikakvih naznaka da bi to sudsko podvlačenje crte pod ratnu prošlost između dviju država moglo narušiti njihovu sadašnju i buduću suradnju.
U tom kontekstu primjerenim mi se čini i posjet šefice hrvatske diplomacije Vesne Pusić Beogradu tijedan dana uoči početka glavne rasprave o tužbi. No poruke koje je tom prigodom nama iz Beograda uputila naša ministrica vanjskih poslova dovode me u dvojbu koju ona državu zapravo zastupa. Zvuči kao da je ministrica bivše Jugoslavije. Isto retoričko pitanje izazivaju poruke predsjednika Josipovića, koji je bio i jedan od suautora tužbe. Ministrica je u Beogradu gotovo izjednačila odgovornost hrvatske i srpske politike devedesetih, što je upravo suprotno tezi iz tužbe koju podnosi hrvatska država, i zajedno s predsjednikom bila je uporna zagovornica povlačenja hrvatske tužbe za genocid te srpske kontratužbe u zamjenu za informaciju o nestalima i povrat umjetnina.
