Nema alternative promjenama u vođenju fiskalne politike – u strukturi državnih prihoda i rashoda te kreiranju novih fiskalnih poticaja privatnim investicijama.
Deficit se u kratkom roku možda mogu rješavati povećavanjem poreznog opterećenja i različitim ‘kreativnim’ mjerama. Međutim, bez snažnih mjera u smanjivanju javne potrošnje i promjeni njezine strukture nemoguće je očekivati ubrzavanje ekonomskih aktivnosti.
A premijer samo šuti… Politička elita, bez obzira na to iz kojeg dijela političkog spektra dolazila, uglavnom duboko ne razumije svoju odgovornost za ne samo stvaranje poticajnog ekonomskog okružja i razvoj institucija nego i za kreiranje aktivnih fiskalnih politika kojima će se privatni sektor potaknuti na investicije i zapošljavanje. Tako je i današnja ekonomska vlast (vrlo sličnom retorikom gotovo bi se sigurno koristila i današnja oporba da je u poziciji i ‘vice versa’) nastavak višegodišnjeg usporavanja ekonomskih aktivnosti komentirala vrlo mlako, gotovo nezainteresirano. Premijer se, primjerice, u vezi s ekonomskim kretanjima vrlo rijetko ili gotovo uopće ne oglašava u javnosti. Trendovi u hrvatskoj nacionalnoj ekonomiji su, međutim, uistinu dramatični i morali bi biti na samom vrhu političke agende. Ako, naime, pogledamo razdoblje 2003. – 2013., možemo vidjeti da je prvih pet godina ekonomskog rasta gotovo poništio pad BDP-a od 2009. do 2013.
Prosječna stopa rasta hrvatskoga gospodarstva u tom je razdoblju iznosila jedva 1,5 posto. Sve druge zemlje članice EU iz Srednje i Istočne Europe, osim Mađarske i Slovenije, ostvarile su prosječne stope ekonomskog rasta između 3 posto (Češka) i 4,6 posto (Slovačka). Mađarska s prosječnom stopom od 1,2 posto i Slovenija sa stopom rasta od 1,9 posto pridružuju se Hrvatskoj u krugu ekonomski neuspješnih novih članica. Glavna je sličnost tih gospodarstava u predimenzioniranom javnom sektoru, visokoj razini javne potrošnje, izostanku strukturiranih reformi te slabom privatnom sektoru.
Hrvatska treba rast od 3,5 posto. Izvorište današnjeg stanja u hrvatskoj ekonomiji, jednoj od najslabijih i najmanje dinamičnih u EU, moramo, dakle, potražiti desetljeće unatrag. Danas se ispostavljaju računi za dugogodišnje stvaranje netržišnih i nekonkurentnih ekonomskih struktura, neodgovorne fiskalne politike i prekomjerno financiranje onog dijela javne potrošnje koji mnogi pogrešno nazivaju ‘socijalnom državom’. Takav pristup vođenju ekonomske i socijalne politike nije mogao stvoriti pretpostavke za dugoročno održiv ekonomski rast i zbog toga najnovija kretanja BDP-a ne iznenađuju.
