BIVŠI MINISTRI PRIZNAJU: Nismo uspjeli pobijediti činovnike u svojim ministarstvima

Hrvatski zakoni, pogotovo podzakonski akti, činovnicima namjerno omogućuju diskrecijsko odlučivanje. U većini slučajeva upravo oni pišu zakone, od kojih veći dio ministri i ne pročitaju. Samo su površno informirani. I u prijašnjim vladama i u ovoj.

Kontrolu nad vlastitom administracijom nemaju, a državom ionako upravljaju niži slojevi – činovnici. Ključni je problem državne uprave u politizaciji i njezinoj fatalnoj te prilično šepavoj nekoordiniranosti. Ili, kao što bi rekli Dalmatinci: ‘Ne zna liva što radi desna’, a Zagorci označili doskočicom: ‘Sve ide kriš-kraš.’ I ništa nema ni glavu ni rep. To smo vidjeli u prijašnjim vladama, to vidimo i u sadašnjoj.

Ministar regionalnog razvoja i fondova EU Branko Grčić nikako ne uspijeva povući fondove EU za rep, ministar zdravlja Rajko Ostojić ne može stati nakraj liječnicima. Vlada čak ne zna ni tko joj je naručio luksuzne automobile. Pravo je pitanje što radi državna administracija i upravljaju li ministri njome. Od pojedinih bivših ministara može se čak čuti da su to pokušali, ali pokazalo se nemogućim jer su stvari postavljene tako da je teško nešto napraviti.

Naime, hrvatski su zakoni, a pogotovo podzakonski akti, namjerno komplicirani i namjerno omogućuju činovnicima diskrecijsko odlučivanje u mnogim slučajevima. A u većini slučajeva upravo činovnici pišu zakone, od kojih većinu ministri i ne pročitaju. Samo su površno informirani. Činovničku prgavost osjetila je i bivša ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy. – Sa svojim pomoćnikom dva sam dana prolazila Zakon o otpadu nakon što je prošao javnu raspravu pišući komentare koje smo poslali natrag službenicima u Ministarstvu da korigiraju zakon. Dala sam rok od tri dana da se isprave točke prijepora koje smo uočili, no probili su taj rok i 75 posto onoga što smo tražili da se korigira nisu učinili. Ispravili su tek kad sam im rekla da ću to smatrati teškom povredom radne dužnosti – prisjeća se Holy, dodajući da većina ministara i ne čita zakone i dokumente, nego je samo površno informirana.

Ministri često, nastavlja, uopće nemaju pojma što se događa u njihovim resorima jer ne poznaju dovoljno onaj u kojem su se našli ili nemaju pretjerano strasti i interesa da im bude stalo. I onda kolo vode ljudi koji su godinama u sustavu, koji znaju sve ‘cake’ i koji, na kraju krajeva, pišu zakone. Iako ministar ne može i ne mora znati sve detalje svakoga posla koji se obavlja u njegovu ministarstvu (primjerice, samo Ministarstvo financija ima više od sedam tisuća ljudi), mora uspostaviti dobru organizaciju, djelotvornu upravljačku strukturu i njezine odgovornosti.

• U javnom sektoru to znači stabilnu i profesionalnu birokraciju koja rješava probleme građana i poduzetnika u skladu sa zakonom bez obzira na političku boju ministra. Takva birokracija ujedno štiti ministra, ali i cijelu vladu od pogrešaka u odlučivanju ili jamči da će se te pogreške svesti na najmanju mjeru – objašnjava Martina Dalić, bivša ministrica financija u vladi Jadranke Kosor.

Tu u Hrvatskoj nastaje velik problem jer je, umjesto da jača profesionalnost i stabilnost državne administracije, umjesto da iskorači u vrednovanje kvalitete rada i rezultata rada, Vlada širom otvorila vrata jačanju politizacije državne službe. – Broj politički imenovanih upravljačkih razina u ministarstvima povećao se s dvije, one ministara i zamjenika, na četiri: onu ministara, zamjenika, pomoćnika, tajnika ministarstva. Zatečeni voditeljski kadar zamijenjen je politički imenovanim pomoćnicima i degradiran. U državi koja je tek stupila u članstvo EU to je donijelo i donosit će mnoge probleme. Sve uspješne i bogate države čine upravo suprotno, štite stabilnost i profesionalnost državne uprave – jasna je Martina Dalić.

• Imao sam sreću što sam uspio dovesti vrlo stručne državne tajnike. Primjerice, u energetičkom području to je bila Nataša Vujec ili u području radnog prava Krešimir Rožman. Imao sam povjerenja u te ljude. Kad je riječ o nižim razinama, moram priznati da su mi neke stvari i promaknule; uvidio sam to tek kad su došle do razine koordinacije – govori Popijač, naglašavajući da su potrebni visoka profesionalizacija sve do razine pomoćnika te mehanizam nagrađivanja i kažnjavanja. Ljudi, nastavlja, moraju biti stručni i sposobni preživjeti izbore.

Ministri pak moraju biti menadžeri čiji se posao uvelike mora obavljati onako kako se obavlja posao predsjednika uprave bilo koje velike tvrtke. – Koliko vidim, takav pristup baš nije raširen kod nas. Najviše funkcije po ministarstvima baš se ne doživljavaju kao menadžerske, zbog čega se pojavljuje mnogo ozbiljnih problema u radu ministarstava i Vlade – primijećuje Dalić. Ministarstvom kao tvrtkom pokušao je upravljati Ljubo Jurčić, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i bivši ministar gospodarstva u vladi Ivica Račana. – Vi ste ministar odgovoran pred vladom i narodom, a ipak ste direktor organizacije koja se zove ministarstvo. Kad je o administraciji riječ, njome upravljate kao da radite u tvrtki. To sam pokušao uvesti i u Ministarstvo. Neko sam vrijeme nadzirao troškove, bilo je poteza kojima su se dovodili u red. Primjerice, nije svatko imao službeni mobitel. Tko je izlazio, uzeo je službeni mobitel kako bi ga se u svakom trenutku moglo dobiti. Nikomu se ništa nije zabranjivalo, nijedan izlazak s posla, samo je sve bilo transparentnije – govori Jurčić, koji također uočava da su glavni problemi ove vlade nekoordinacija i neorganizacija.

S administracijom se stoga ne treba ‘obraću navati’ od izbora do izbora, naglašava i glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Siniša Kuhar. – Kvalitetna reforma državne uprave zahtijeva dulje razdoblje od jednoga izbornog ciklusa. U Hrvatskoj se promjene uvode silom vlasti, pri čemu se često poništavaju ili izobličuju dobra rješenja prethodnika, a zatim ih nova vlast ponovno mijenja ili napušta. Sadašnja je vlast promijenila rješenja iz Zakona o državnim službenicima koja su trebala omogućiti depolitizaciju i profesionalizaciju državne uprave uvevši ponovno dužnosničke položaje pomoćnika ministara koje su trebali zamijeniti ravnatelji (direktori) izabrani na javnim natječajima.

Na to je bila djelomično prisiljena jer je prethodna vlast izigravala natječaje i istodobno imenovala previše državnih tajnika po ministarstvima. Tako se stalno vrtimo u začaranome krugu u kojem se ne može ništa promijeniti bez sustavnih zakona, a oni su pak često alibi da se ništa ne mijenja – ustvrđuje Kuhar.

Nedjelotvorna uprava premalo kvalitetnih ljudi koji bi bili kadri sustavno analizirati politiku, nepostojanje jasnih linija koordinacije, pa time i koherentnost različitih vrsta politike, nepostojanje odgovarajućih tijela za planiranje politike, nepostojanje jasne strategije regrutiranja mlađih, vrhunski obrazovanih ljudi u javnu upravu – to je, ukratko, priča o hrvatskoj upravi. I to je stara priča. S takvom praksom nijedna uprava na svijetu nije postala djelotvorni sustav. Dakle, stvari se trebaju mijenjati – prekjučer.