Vrlo je teško promatrati bilo čiju postavu ‘Hamleta’ bez učitavanja u prosudbu izvedbe svega onoga što povlači samo postavljanje toga teksta, sve teorije i značenja koje je novovjeka kultura učitala u njega. U spoju s imenom Olivera Frlića značenja i očekivanja sigurno su se dodavala, ako ne i udvostručila. No prvi je faktor više nego pozitivnog iznenađenja to da gledamo predstavu Olivera Frlića – od početka do kraja prepoznatljiv je redatelj ev rukopis. Nije opterećena ni s čim suvišnim, pa se tako ni donekle sama po sebi dramatična činjenica ‘postavljanja Hamleta’ uopće ne upleće u izvedbu. To je prvi u nizu uspjeha faktora predstave.
Nadalje, redateljski zahvati u položaj publike (u skladu s teorijama po-
