Izbori EU

Europski izbori u svibnju održavat će se prema donekle izmijenjenim pravilima. Zastupnika u Parlamentu bit će manje, ali odnosi u odlučivanju među Parlamentom, Komisijom i Vijećem, u kojima se prelamaju nacionalni i zajednički interesi, promijenili su se u korist raspodjele moći.

Nakon sastanka Europske pučke stranke u Irskoj početkom mjeseca poznat je i posljednji kandidat za sljedećega predsjednika Europske komisije. Za mjesto šefa jedne od najmoćnijih ‘vlada’ na svijetu borit će se Martin Schulz (S&D, Socijalisti i demokrati), Jean-Claude Juncker (EPP, Europska pučka stranka), Aleksis Cipras (GUE/NGL, Ujedinjena europska ljevica/Nordijska ljevica), Guy Verhofstadt (ALDE, Liberali i demokrati) te Ska Keller i José Bové (G/EFA, Zeleni i Europski slobodni savez). Dvije preostale političke skupine u Europskom parlamentu, Europski konzervativci i reformisti (ECR) i Europska sloboda i demokracije (EFD), odlučili su da neće predložiti kandidate, što je u skladu s njihovom euroskeptičnom platformom. Naime, s obzirom na stalan pad izlaznosti birača na izbore za Europski parlament Europska unija odlučila je prvi put povezati ishod izbora za Parlament s imenovanjem predsjednika Europske komisije, zato će od ovih izbora nadalje političke skupine unaprijed nudit kandidate za taj položaj. Prema Lisabonskom ugovoru, koji je na snagu stupio 2009., pri odabiru predsjednika svojevranske europske vlade Vijeće će u obzir morati uzeti rezultate izbora za Parlament, što dosad nije bila institucionalna praksa.

U novome, petogodišnjem sazivu drugoga najvećeg demokratskih biranoga predstavničkog tijela na svijetu (veći je samo indijski parlament), čiji se zastupnici biraju izravno od 1979., sjedit će malo manje zastupnika nego dosad, 751 u usporedbi s trenutačnih 766, koje će birati četiristotinjak milijuna birača. Smanjenje broja zastupnika posljedica je Lisabonskog ugovora i potrebe za ograničenjem broja predstavnika, koji stalno raste. Hrvatska će slijedom toga izgubiti jednog zastupnika i u novome ih mandatu imati jedanaest. To nije jedinstven slučaj ili urota protiv nje, na redukciju je moralo pristati mnogo članica, uključujući Njemačku. Izbori u Hrvatskoj održat će se 25. svibnja, izborni prag postavljen je na pet posto, a glasovati se može i u inozemstvu, u diplomatskim predstavništvima.

Izborna je matematika u slučaju Europske unije malo zahtjevnija negoli na nacionalnim izborima. Osim političke opredijeljenosti zastupnika u Parlamentu faktor su Vijeće, koje djeluje prema nacionalnom ključu, i Komisija, koja je anacionalna i vodi se interesom Unije u cjelini. Interakcija triju glavnih institucija i dinamika moći stoga su mnogo komplicirani od uobičajenih.

Europsko vijeće (šefovi vlada i država) predlaže predsjednika Komisije na temelju rezultata izbora, a on ili ona ide na potvrdu u Parlament. U slučaju pozitivnog mišljenja novi predsjednik bira svoje povjerenike (ministre), ali prema sklonostima država članica, i šalje ih na odobrenje Vijeću, nakon čega svaki povjerenik ide na saslušanje u parlamentarni odbor mjerodavan za njegovo područje rada. Posljednji je korak potvrđivanje cjelokupne Komisije u Parlamentu. Drugim riječima, predsjednik Komisije trebao bi biti izravan rezultat europskih izbora, a njezini članovi povjerenici nacionalnih vlada čiju potporu moraju dobiti prije negoli uopće stignu do Parlamenta. Zbog moći potvrđivanja Parlament zapravo znatno utječe na oblikovanje nove Komisije i može, kao što je već učinio s Komisijom trenutačnog predsjednika Josė Manuela Barrosa, odbaciti povjerenike koje ne želi. Cijeli postupak trebao bi trajati do listopada, kad bi Komisija trebala dobiti posljednju potvrdu i početi raditi.

Konačna potvrda nove Komisije na čelu s jednim od navedenih kandidata ako sve prođe prema planu znači tek početak duge i složene afere. Parlament je, zapravo, dio dvodomnog sustava donošenja zakona u Uniji, uloga koju dijeli s Vijećem. Komisija pak ima monopol na predlaganje zakonskih inicijativa i tako presudno, ali ne i jedinstveno, utječe na izgled europskoga zakonodavstva. Većina pravila donosi se u takozvanome običnom zakonodavnom postupku koji Vijeću i Parlamentu omogućuje jednak utjecaj pri donošenju zakona, ali znači i dugo dogovaranje i usklađivanje prije posljednjeg dogovora (tri čitanja, osim za proračun, koji ima jedno, ali prema istom postupku).

Takva raspodjela utjecaja i dužnosti rezultat je, opet, Lisabonskog ugovora i želje za izjednačavanjem moći Parlamenta s onom Vijeća. Premda je Parlament u početku uistinu bio samo smokvin list za neupitnu moć Vijeća, to se znatno izmijenilo nizom europskih ugovora pa je Parlament danas gotovo nemoguće zaoobići, a njegova mjerodavnost proteže se na gotovo sva relevantna pitanja EU (proračun, socijalna politika, građanske slobode, potrošačka politika, zdravstvo, poljoprivreda i ribarstvo, ekologija, ekonomska politika itd.). Vjerojatno najveći utjecaj ostvaruje preko prava na prihvaćanje proračuna EU, moć koju je posljednjih godina itekako ekstenzivno iskorištavao, i potvrđivanja odnosno rušenja Komisije. Iako Vijeće još teoretski može zanemariti rezultate izbora i imenovati kandidata po svojoj volji, to je, realno gledano, teško. Osim što je cijela višemjesečna kampanja koncipirana upravo oko povezanosti rezultata izbora s mjestom predsjednika Komisije (naziv je kampanje ‘Europski izbori 2014.: sada je drugačije’), postoji i tehnički problem. Parlament mora detaljno ispitati i odobriti imenovanje sljedećega predsjednika Komisije, a to će vrlo vjerojatno odbiti ako ne bude riječ o ‘pobjedniku izbora’. U slučaju takvog scenarija Europsko vijeće ima mjesec dana za nalaženje novoga kandidata kojeg će predložiti Parlamentu. Važno je pritom napomenuti da Parlament prema drugim institucijama uglavnom djeluje jedinstveno i nije izgledno da će kandidat predložen mimo njegove volje imati izgleda doista postati predsjednik Komisije.

Nadalje, postavlja se pitanje kako bi uopće funkcionirao EU u sljedećih pet godina s uvrijeđenim Parlamentom koji bi, nedvojbeno, stalno opstruirao rad Komisije i bacio klipove Vijeću. Za potvrdu je potrebno 376 glasova, a nijedna stranka u povijesti Parlamenta nije samostalno imala većinu. U sazivu na odlasku, primjerice, najveća je stranka Europska pučka stranka s 275 zastupnika, daleko od potrebne većine. Isto tako, ako bi Vijeće ignoriralo izborne rezultate, to bi značilo pretvaranje cijelog postupka i kampanje u očitu travestiju; teško je zamisliti da bi si EU mogao dopustiti takvo što. Europske izbore, uvelike zahvaljujući prijašnjoj praksi, velik dio građana smatra nevažnim, kao, uostalom, i izbore općenito. No Europska komisija izravno utječe na sudbinu više od petsto milijuna građana EU, a uloga Parlamenta znatno je važnija danas nego prije. Opseg zakona i pravila koja nisu pred Parlamentom jer potpadaju pod ‘posebni zakonodavni postupak’ zanemariv je i obuhvaća područja za koje je šira javnost manje zainteresirana. Ovi izbori svakako će biti velik eksperiment čija će uspješna izvedba pozitivno utjecati na sve buduće.