Izvori koji iz

Iako hrvatska nije njemačka i ne može se nadati prelasku na obnovljive izvore do 2050., može razviti efikasnu mrežu u kojoj se kombiniraju prednosti obnovljivih izvora energije i fosilnih goriva. Energetsko blago ne zaslužuje vrludavo upravljanje.

Njemačka predviđa da će do 2050. prijeći 100 posto na obnovljive izvore energije. Nedostižno za malu i ekonomski iscrpljenu zemlju poput Hrvatske, posebice imajući na umu energetska vrludanja posljednjih 20-ak godina. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, primjerice, smatra da je istraživanje nafte i plina u Jadranu jedan od najvećih investicijskih potencijala od kojega Vlada, kako navode na internetskim stranicama Ministarstva gospodarstva, očekuje značajna ulaganja. Već je najavio kako će natječaj za istraživanje nalazišta nafte i plina biti raspisan u travnju, trajat će šest mjeseci, a prvi ugovori trebali bi biti sklopljeni 2015. godine. Prije nekoliko dana Agencija za ugljikovodike otvorila je svim zainteresiranim ulagačima vrata tzv. ‘data rooma’ u kojem se nalaze seizmički podaci iz Jadran. Redovito ističu kako je interes investitora velik.

I drugi bi energetski projekti Jadranoko-jonskog plinovoda (IAP) i LNG terminala, prema ministrovim izjavama, trebali potvrditi Hrvatsku kao energetsko čvorište šire regije. Dostupnost energije oblikovat će, uostalom, način na koji živimo, a zahvaljujući energetskoj neovisnosti svaka će zemlja biti samosvojan igrač u globalnim političkim savezima. Svjetska potrošnja desetljećima kontinuirano raste, promatra li se potrošnja nafte, ukupna potrošnja energije po stanovniku u Hrvatskoj gotovo je 40 posto manja nego u zemljama Europske unije. Naravno, nije riječ o štedljivom duhu naroda, nego o gospodarskom stanju koje će se, nadamo se, ipak oporaviti i od energetskog sustava zahtijevati sve veće količine energije unatoč velikim ulaganjima u energetsku efikasnost.

Štoviše, krajnji je trenutak. Naime, zbog iscrpljivanja postojećih rezervi tradicionalnih energenata, tko god može, ulaže u razvoj novih nalazišta, ali i u izgradnju novih dobavnih pravaca. Ukrajinski primjer zorno pokazuje kako se geopolitička slika svijeta začas promijeni te da energetska stabilnost neke zemlje može postati upitna i ako niste jedna od sukobljenih strana (primjerice ovisnost Europe o ruskom plinu). Iako Hrvatska nije Njemačka i ne može se nadati prelasku na obnovljive izvore u sljedećih 36 godina, može razviti efikasnu mrežu u kojoj se kombiniraju prednosti obnovljivih izvora energije i fosilnih goriva. Najbolja kombinacija energetskih izvora koja bi trebala biti dugoročna nit vodilja razvoja Hrvatske jest iskorištavanje vodotoka, vjetra, Sunca, biomase i bioplina. Uz intenzivnu elektrifikaciju prometa te iskorištavanje energije tla, biomase i Sunca za proizvodnju toplinske energije. Nužno je inzistirati na distribuiranoj proizvodnji energije i regionalnom razvoju. Energetika mora biti čista i održiva te svojim elementima podržavati jednako takav razvoj proizvodnje hrane, ali i turizma.

Industrijski razvoj u skladu s tim trebao bi se fokusirati na te nove tehnologije u kojima Hrvatska može naći mjesto na svjetskom tržištu. Računica za energetsku neovisnost stoga je jasna: vjetar, Sunce, voda, šume, poljoprivreda. Tehnički i teoretski gledano, takva transformacija mogla bi se ostvariti u dva desetljeća. Međutim, radi maksimalnog efekta za lokalno gospodarstvo, održivi razvoj, ali i radi ostvarivanja maksimalnih ekonomskih benefita, smatra da je rok od nekih 35 do 40 godina primjereniji. Dodao je da to ne govori na pamet, nego se vodi studijama o razvoju u drugim zemljama EU te općenitim nastojanjima Unije. Naglašava da studija o potpunom prelasku Njemačke na obnovljive izvore energije, izrađena na institutu Fraunhofer u Münchenu, dokazuje da je taj sustav tehnički ostvariv i ekonomski prihvatljiviji od postojećeg. Zato dodaje da bi se, s obzirom na dostupnost izvora, to isto trebalo moći replicirati i na Hrvatsku.

Nadamo se da to neće biti nova, skupa i neiskoristiva studija jer Hrvatska, ističe većina energetskih stručnjaka, iako ne leži na podzemnim morima nafte i nije Saudijska Arabija, ima mogućnosti mudrim pristupom zbrinuti veći dio svojih potreba. Prema podacima Instituta Hrvoje Požar, ukupna potrošnja energije po stanovniku u Hrvatskoj 2012. iznosila je 2046 kilograma ekvivalentne nafte te je u odnosu na potrošnju u Europskoj uniji bila manja za 39,4 posto.

A kakvo je stanje najrelevantnije, opisuje 20. izdanje energetskog pregleda koji izdaje Institut Hrvoje Požar ‘Energija u Hrvatskoj’. Ukupna potrošnja energije u Hrvatskoj u 2012. smanjena je za 4,7 posto u odnosu na godinu prije. Istodobno, zabilježen je pad od dva posto bruto domaćeg proizvoda, zbog čega je smanjena energetska intenzivnost ukupne potrošnje energije za 2,8 posto. Ukupna proizvodnja primarne energije u 2012. smanjena je za 5,6 posto u odnosu na godinu prije. Proizvodnja prirodnog plina smanjena je za 18,6 posto, sirove nafte za 9,7 posto, a proizvodnja ostalih primarnih oblika povećana. Najveće povećanje proizvodnje ostvareno je za ostale obnovljive izvore energije, dakle energiju vjetra, Sunca, bioplina, tekuća biogoriva i geotermalnu energiju – čak 90,7 posto.

Ukratko, kada govorimo o energetskim potencijalima Hrvatske, vlastita opskrbljenost energijom u 2012. iznosila je 48,3 posto, tj. 0,6 posto manje u odnosu na prethodnu godinu. A udio obnovljivih izvora energije, dakle onih čiji bi se udio trebao znatno povećati, u 2012. iznosio je 20,2 posto (primjenom metodologije EIHP), odnosno oko 12,5 posto ako se u proračunu primijeni Eurostatova metoda.

Ukupna proizvodnja električne energije u RH u 2012. iznosila je 10.557,4 GWh, pri čemu je iz obnovljivih izvora energije, uključujući i velike hidroelektrane, proizvedeno oko 49,5 posto. U tom su postotku velike hidroelektrane sudjelovale s 44,6 posto, a 4,9 posto električne energije proizvedeno je iz ostalih obnovljivih izvora (male hidroelektrane, energija vjetra, biomasa, bioplina i fotonaponski sustavi). U ukupnoj potrošnji električne energije u Hrvatskoj električna energija proizvedena iz obnovljivih izvora energije sudjelovala je s 28,7 posto. Činjenica je da se većina stručnjaka zauzima za neki od efikasnih modela kombinacije energije iz obnovljivih izvora s onima fosilnima te da nije lako naći one koje vjeruju najavi ministra gospodarstva o velikoj eksploataciji nafte iz Jadrana.

Za jadranske plinske i naftne potencijale znalo se i prije 40-50 godina kad se jednostavnijim linijama odlučivanja moglo realizirati tako veliki projekt. Zaključak je bio da je važenje nafte i traženje zaliha plina jednostavno preskupio, a danas sigurno nije jeftinije, posebice u kontekstu cijena današnjih energenata i svjetskih trendova. Čini se da to mišljenje dijeli i Inin menadžment, čiji nam je ured korporativnih komunikacija prosljedio sljedeći odgovor: – Procijenjene 2P rezerve (2P – proven and probable; dokazane i vjerojatne) nafte i plina u Hrvatskoj 2012. iznosile su ukupno 222 MM boe. U vezi s Ininom strategijom glede Jadranu podsjećamo da Ina već 15 godina proizvodi plin s devet plinskih polja na sjevernom Jadranu, a u planu su i daljnje investicije na novom plinskom polju IKA JZ, izrada nekoliko dopunskih bušotina s lokacija postojećih platformi (Ika A, Annamaria) te razrada novootkrivenoga plinskog polja Ilena.

Vezano uz nedavno najavljeni natječaj za istražne blokove na Jadranu, u tom kontekstu načelno smo zainteresirani za natječaj, s obzirom na to da imamo potrebna znanja i resurse za spomenute aktivnosti, no naša konačna odluka ovisit će o uvjetima natječaja te ukupnim naknadama za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika. Ukratko, Vlada RH je ta koja treba povući prave poteze kako bi se loše stanje, ali još ne tragično, promijenilo. Upravo u prostoru povezivanja tradicionalnih oblika energije, dakle fosilnih goriva i obnovljivih izvora, najviše je zakonskih zapreka, nedostataka rješenja ili polurješenja. To, istina, nije ni imalo smisla rješavati bez jasne energetske vizije cijele Hrvatske. No industrijska strategija nedavno je završena i trebalo bi je odobriti, pa izlika, kao ni vremena, više nema.

Glavni je nedostatak proizvodnje obnovljivih izvora energije (OIE), kažu u HEP-u, njihova neupravljanost i relativno velika netočnost u prognoziranju njihova rada, gledano sa strane tehnološkog kriterija. OIE imaju prioritet u proizvodnji, a osim neupravljanosti i velikog odstupanja ostvarenja u odnosu na plan zahtijevaju dodatnu regulaciju odnosno angažman ostalih proizvodnih izvora u sustavu (hidroelektrane, termoelektrane). Ekonomski gledano, otkup iz OIE je reguliran i zajamčen bez obveze prihvaćanja bilo kakvih troškova uzrokovanih nesavršenostima proizvodnje. Isplativost investicije ostvaruje se zahvaljujući subvencioniranom otkupu proizvedene energije, pa se može reći da su obnovljivi izvori netržišni sudionici koji izravno djeluju na tržište, a ne snose posljedice – navode iz HEP-a, koji svoju šansu vidi ponajviše u poboljšanju iskoristivosti svojih hidroelektrana.