Zapošljavanje svih 380 tisuća nezaposlenih državu bi stajalo najviše dvanaest milijardi kuna na godinu, ali potaknulo bi potražnju i rast privatnog sektora.
Zanimljivo je bilo ovih dana slušati političare kako hrvatsku javnost, a vjerojatno i sami sebe, uvjeravaju da je stanje pod kontrolom i da samo još malo izdržimo jer će već sutra biti bolje. Premijer je rekao da nećemo biti Grčka iako je zvučalo kao da sâm nije previše siguran u to. Velike koristi nema ni od profesionalnih ekonomista jer većina tvrdi da su ‘bolni rezovi’ premalo radikalni i dolaze prekasno, a manjina tvrdi da su porezi previsoki i da bi ih trebalo smanjiti. I jedni i drugi rado nabrajaju mjere koje bi državu trebale izvući iz krize, ali dosad osim generičkih rješenja poput ‘povećajmo konkurentnost i potaknimo proizvodnju’ nitko nije ponudio konkretno rješenje za smanjenje katastrofalne nezaposlenosti, koja je s jedne strane posljedica gospodarske krize, a s druge razlog njezina produbljivanja.
Čak i kad bismo najviše što možemo potaknuli rast privatnog sektora, to ne bi riješilo problem nezaposlenosti. Gospodarstvo i tijekom rasta teško može absorbirati svu raspoloživu radnu snagu; između 2004. i 2007. naš je najbolji rezultat bio otprilike 130.000 nezaposlenih. Osim toga, svi oni koji bi tijekom gospodarskog oporavka možda i našli posao nemaju vremena čekati godinu ili dvije da privatni sektor otvori dovoljno radnih mjesta. Posao im treba odmah. Zato bi država trebala: odmah ukinuti sve socijalne naknade za radno sposobno stanovništvo; ponuditi svakomu nezaposlenom posao (engl. employer of last resort) u programu javnih radova, od klasičnih kao što su kopanje kanala i uređenje okoliša preko rada u udrugama koje pomažu bolesnima, nezbrinutoj djeci i starijim osobama do umjetničkih radionica u većim i manjim gradovima, organizacije kulturnog programa, čuvanje uroda na poljima od krade, malih građevinskih radova itd. Naša javna infrastruktura toliko je zapuštena da bi posla bilo dovoljno za mnogo ljudi.
To što bi država osiguravala posao svakomu ne znači da bi se na radnome mjestu samo hvatalo krvine. Kao i na svakome poslu radnik bi mogao dobiti otkaz zbog nedolaska ili nerada, ali razlozi za otkaz morali bi se unaprijed detaljno odrediti jer na takvom poslu radnici ne bi smijeli biti prepusteni samovoljno nadređenih. Argentina je nakon krize 2002. organizirala program javnih radova (‘Jefes y Jefas de Hogar’ – posao za glave obitelji) u kojem je jednom članu obitelji država jamčila posao od četiri sata na dan. Posebno se naglašavalo rad preko nevladinih udrug pa su se ljudi umjesto na burzu rada za posao mogli prijaviti izravno udrugama. U programu je sudjelovalo oko 2,000.000 ljudi, od kojih je nakon dvije godine oko 750.000 našlo posao u privatnom sektoru. To znači da je program javnih radova zbog veće potražnje potaknuo rast privatnog sektora.
Ako bi naša država ponudila posao svakomu tko želi raditi, zaposlila bi 380.000 nezaposlenih i za to im plaćala 4000 kuna na mjesec neto (bruto iznos nije važan jer država davka plaća sama sebi); to bi stajalo oko osamnaest milijardi kuna na godinu. Ako se ukinu naknade za radno sposobne (od četiri do pet milijardi na godinu), neto trošak u odnosu na sadašnje stanje bio bi oko četrnaest milijardi kuna na godinu. Ako računamo da novozaposleni bar u početku još ne bi štedjeli, nego bi cijelu plaću potrošili (na što se plaća PDV), od tog iznosa možemo oduzeti još najmanje dvije milijarde. Ukupan trošak takvog programa koji bi pomogao velikom broju ljudi i uvelike pridonio pokretanju gospodarstva bio bi oko dvanaest milijardi kuna na godinu. Za usporedbu, ove godine iz proračuna ćemo platiti dvanaest milijardi kamata. Ne treba spominjati da bi takav novac vlasnike promijenio nekoliko puta pa bi poreznih prihoda vjerojatno bilo i više. Osim toga, svi nezaposleni vjerojatno ne bi bili zainteresirani za sudjelovanje u programu javnih radova, a vjerojatno bi ih mnogo već u prvoj godini prešlo u privatni sektor. Zato bi ukupan trošak već na kraju prve godine vjerojatno bio mnogo niži od gorenavedenoga.
