Poseban prilog

Prirodni je plin uz ugljen jedini primarni oblik energije koji se može izravno upotrijebiti, izgara većom iskoristivosti od drugih goriva, stoga vrlo brzo raste njegova upotreba u kućanstvima, za grijanje i hlađenje, u tehnološkim procesima, za proizvodnju toplinske i električne energije, a rabi se i kao sirovina u kemijskoj industriji, osobito petrokemijskoj. Transportira se u plinovitim stanju cjevovodima ili u ukapljenom obliku specijalnim brodovima (metanijerama) za ukapljeni prirodni plin, a rjeđe u specijalno toplinsko izoliranim cisternama u željezničkom ili cestovnom prometu. Upotrebljava se još od prije naše ere, kad su Kinezi njime rasvjetljavali svoje hramove. Umjesto modernih metalnih cijevi za prijevoz plina upotrebljavali su cijevi od bambusa. Nakon otkrića novih materijala i njihovih mogućnosti transportira se na sve više načina. U novije doba prirodni plin prvi se put upotrijebio potkraj 19. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama u državi New Yorku, i to za grijanje stanova. Veće iskorištavanje počelo je 1884., kad je prirodni plin doveden plinovodom dugim 23 kilometra u Pittsburgh, u kojem se upotrebljavao za rasvjetu, grijanje i toplinske procese.

Prema transportnoj udaljenosti plinovodi se mogu razvrstati u tri kategorije: u tranzitne, magistralne i distribucijske plinovode. Tranzitnim plinovodima transportiraju se velike količine prirodnog plina iz jedne zemlje u drugu prelazeći preko teritorija jedne ili više zemalja. Takvi plinovodi najčešće prenose plin pod tlakom od sedam do deset megapaskala i grade se od čeličnih cijevi promjera do 1500 milimetara; dugi su i više tisuća kilometara. Magistralni plinovodi služe za transport plina unutar granica zemlje ili užeg područja, najčešće od mjesta proizvodnje ili od mjesta uvoza do potrošačkih središta ili velikih industrijskih potrošača. Rade s tlakom manjim od sedam megapaskala, a promjer im najčešće nije veći od tisuću milimetara. Distribucijskim plinovodima plin se odvodi od mjesta preuzimanja na magistralnom plinovodu do mjesta predaje potrošačima. Glavni dijelovi distribucijske mreže rade s tlakom manjim od 0,8 megapaskala, a razdjelna distribucijska mreža za dovod do stambenih zgrada s tlakom manjim od tri kilopaskala. Promjer je distribucijskih plinovoda od pedeset do šesto milimetara.

Kad se plin transportira na velike daljine, najčešće je riječ o velikim količinama plina. Zbog tehničkih i ekonomskih ograničenja ne upotrebljavaju se cijevi promjera većeg od 1440 milimetara, a ni tlak veći od sedam megapaskala, rjeđe do deset megapaskala. U takvim su cjevovodima otpori strujanju toliki da prouzrokuju velik gubitak tlaka, pa tlak već nakon sto do stopedeset kilometara padne na vrijednost koja onemogućuje ekonomičan transport plina. Zbog toga se u plinovode ugrađuju kompresorske stanice kojima se tlak plina povećava na početnu vrijednost.

U Hrvatskoj je prirodni plin otkriven 1917. u Bujačici pokraj Lipika. Za rasvjetu se počeo iskorištavati 1918., a u industriji 1926. Organiziranja istraživanja prirodnog plina počinju nakon Drugoga svjetskog rata, a otkrivena ležišta uvjetuju gradnju prvoga magistralnog plinovoda od Janje Lipe do Zagreba 1954. Daljnje otkrivanje plinskih polja prati je gradnja mreže magistralnih plinovoda na cijelome sjeveroistočnom teritoriju Hrvatske do današnje ukupne dužine od 1874 kilometra. U točki Rogatec – Hum na Sutli hrvatska je mreža spojena sa slovenskom, odnosno s europskom, i to je mjesto prihvata uvoznih količina prirodnog plina iz inozemstva.