Trgovina s Rusijom neće stati, ali pregovori o prodaji Ine hoće

Glavni su uzrok krize geopolitički i geoestrateški interesi SAD-a, koji odavno ne krije da mu je cilj poluprstenom vojno-politički okružiti Rusiju, koja se od Putinovog dolaska za kremaljsko kornilo uspješno suprotstavlja washingtonskoj težnji stvaranja monopolarnog svijeta u kojem će SAD imati dominantnu i odlučujuću riječ u svim međunarodnim procesima i poslovima. Bivši predsjednik Bush još 2008. godine pokušao je na summitu sjeveroatlantskoga vojnog saveza u Bukureštu primiti Ukrajinu (i Gruziju) u NATO, ali taj je plan propao. Suprotstavila se njemačka kancelarka Angela Merkel procjenjujući da bi to bio udar za ruske nacionalne interese, a što može dovesti do opasne destabilizacije na Starom kontinentu.

Da, nakon toga je rođen projekt ‘Istočno partnerstvo’ EU i Ukrajine, kojemu je glavni cilj bio izvući tu veliku europsku zemlju iz ruskog utjecaja, ali ne i primiti, barem ne u dogledno vrijeme, polubankrotiranu i korumpiranu državu koja ima ogroman višak radne snage za punopravnu članicu EU. Kolebanje svrgnutoga ukrajinskog predsjednika Janukovića u vezi s potpisivanjem tog sporazuma poslužilo je kao fitilj za masovni bunt prozaposlenih Ukrajinaca. Ukrajinsko je stanovništvo jako podijeljeno – povijesno, kulturno, vjerski, jezično i nacionalno. Upravo zbog tih činjenica i sve usijanije situacije u Kijevu, a dok je Putin zbog OI-ja u Sočiju šutio, reagirala je Angela Merkel. Znajući da se bez Rusije ne može očuvati cjelovitost ukrajinske države, njemačka je kancelarka upozorila SAD i neke ratobornije europske političare da se problem Ukrajine ne može rješavati formulom ‘ili-ili’ odnosno, ‘ili naša ili njihova’. Na to je uslijedila čuvena izjava pomoćnice američkog šefa diplomacije Viktorije Nuland ‘Fuck you EU’, koja je dala krila naoružanim pobunjenicima da za dva dana de facto naprave puć.

Angela Merkel nije jedini europski političar koji se protivi ratu, zbog najmanje tri razloga: EU ne želi rat u središtu svoga kontinenta, koji se može proširiti i na neka druga naša krizna žarišta, ne treba mu bujica izbjeglica, a ne želi ni prekid ekonomskih veza s Rusijom. Zbog Putinove izjave da će temeljem ozakonjene vojne doktrine o zaštiti ruskih nacionalnih interesa (koja je uzgred rečeno istovjetna s američkom doktrinom) štititi i oružjem, na primjer Krim, nisam više siguran da je Washington spreman za rat i to iz dva razloga. U posljednje vrijeme u vojne intervencije i okršaje SAD isključivo ide sa saveznicima, koje gura u prvi plan, a EU se očito ne želi izravno uključiti u rat zbog Ukrajine. Američki neuspjeli u Afganistanu i Iraku drugi su razlog zbog kojeg se vjerojatno neće odločiti na izravni oružani sukob.

Ekonomskih sankcija neće biti zbog mnogih isprepletenih ekonomskih veza. Lakše je uvesti sankcije Srbiji, Bosni, Siriji ili djelomice Iranu, ali uvoditi sankcije Rusiji, koja je danas peta ekonomski sila u svijetu i treći ekonomski partner EU, znači kažnjavati i svoj biznis. Godišnja njemačko-ruska robna razmjena prelazi 80 milijardi eura. Zar će Nijemci zatvoriti vrata svoje automobilске industrije prema Rusiji, gdje plasiraju 45 posto svoje proizvodnje? Ili, Francuska je danas jedna od najodanijih saveznica SAD-a i bučni glasnogovornik američke politike. No na posljednjem summitu EU francuski se predsjednik povukao kad je spoznao da bi zbog sankcija mogao propasti njihov ugovor o gradnji nosača za ruske ratne helikoptere. Od svih prijetnji, da sačuva obraz, EU bi mogao primijeniti jedino privremenu zabranu gradnje plinovoda Južni tok. Ta bi odgoda zajedničkog projekta Gazproma i talijanskog ENI-ja u ovom trenutku pogodila samo Srbiju i Bugarsku, gdje su završene sve pripreme za gradnju. Djelotvorne ekonomske sankcije mogao bi jedino uvesti SAD, ali i tu je problem što američke krupne kompanije imaju velike poslove u Rusiji.

Sam samo pregovori triju zainteresiranih strana: Rusije, SAD-a i EU, ako stvarno žele očuvati državnu cjelovitost Ukrajine, premda je ona danas praktički podijeljena na tri dijela: na Kijev i Zapadnu Ukrajinu, koji su pod kontrolom SAD-a i EU, Krim, na kojem se utvrdila Rusija, te jugoistočnu Ukrajinu, gdje još traže previranja između proruskih i prozapadno orijentiranih građana. Stoga ne isključujem oružane sukobe, pa i građanski rat te mi slin da ćemo još čekati trenutak kada će tri zainteresirane strane sjetiti za pregovarački stol sa stvarnom namjerom da riješe ukrajinsku krizu. Ti pregovori ovise i o tome je li SAD zadovoljan ostvarenjem svoga ‘minimalističkog cilja’, a to je stavljanje velikog dijela Ukrajine pod svoj utjecaj.

Trgovina s Rusijom bit će nastavljena, jer bitnih ekonomskih sankcija neće biti. Ukupna godišnja robna razmjena kretat će se, kao i prethodne dvije godine, oko dvije milijarde dolara, u čemu naš izvoz čini tek trećinu te vrijednosti. I dalje ćemo od Rusije kupovati plin i naftu, a izvoziti lijekove (JGL, Belupo), hranu i Vegetu (Podravka), transformatore (Končar), autodijelove (AD plastika), mandarine… Što se tiče prodaje Ine, ti će pregovori biti najvjerojatnije odgođeni za neka bolja vremena. No pitanje je i želimo li te pregovore kasnije nastaviti i dovesti ih do kraja. Uoči zaostravanja ukrajinske krize, naš je premijer unio sumnju izjavom da je Hrvatska članica NATO saveza i dijela zapadne civilizacije, misleći prije svega na Ameriku, čime je priznao da se neke velike države protive sklanjanju tog posla. Ali, zar Italija nije članica NATO-a i zapadne civilizacije, a tamo Rosnjeft ima veliku tvornicu motornih ulja i maziva, a Gazpromnjeft na Siciliji rafineriju. Takvih je primjera na prostoru EU mnogo. Očito nam nedostaje jaka želja, snaga i vještina za velike poslove s Rusijom. I prije te premijerove izjave posumnjao sam da možemo i hoćemo Inu prodati Rusima.

Zbog brojnih promašaja, predrasuda, pa i čiste gluposti od osamostaljenja Hrvatske. Prvo se vjerovalo u priču da ćemo brzo postati Švicarska, pa smo za razliku od pragmatičnih Slovenaca okrenuli leđa velikom ruskom tržištu. Zatim se počelo u medijima sijati predrasude da Rusija u ratu preferira Srbiju, premda je službena Moskva vodila izbalansiranu politiku prema Zagrebu i Beogradu, a nijedna naša tvrtka nije gubila posao zato što je hrvatska. Kao dokaz tome mogu reći da je sredinom devedesetih, u vrijeme dok je Zapad prijetio Hrvatskoj sankcijama, Rusija s nama sklopila posao o gradnji deset brodova te isplatila avans od tristo milijuna dolara. U takvoj atmosferi, bez podrške iz zemlje i zbog sve jačeg juriša zapadnih tvrtki na rusko tržište, čak su i naši giganti postupno počeli propadati i zatvarati svoja predstavnitva u Moskvi, a povlačenjem u zemlju potpuno su se urušili. Spomenut ću za primjer Industrogardnju i Ingru, velike izvozno-uvozne tvrtke kao što su Astra, Ferimport, Mašinoimpex, koje su nakon povlačenja u zemlju ‘zatvorile dućan’. Ericsson je kupio Teslu da bi preuzeo ne samo nje-govu infrastrukturu širom bivšeg SSSR-a, već i ogroman ugled koji je ta naša kompanija stekla za tridesetogodišnjeg rada u Rusiji. Zahvaljujući Mešićevim radnim posjetima Moskvi, Plivi je nuđena gradnja tvornice u Podmoskovlju, ali je u međuvremenu prodana. Podravki je predlagana i pomoć u gradnji tvornice Vegete, ali je njeno tadašnje rukovodstvo ignoriralo tu ponudu. Ima još dosta takvih žalosnih poslovnih primjera.

Naravno. Upropastili smo ideju o projektu koji bi omogućio da ruska nafta poteče do Omišlja, a mi bez posebnog truda na godinu poberemo dvadesetak milijuna dolara. Tuđman je prihvatio rusku inicijativu, a kasnije je Račanova vlada potkraj 2003. godine završila taj posao sklanjanjem ugovora koji je u Zagrebu potpisalo pet država. Nakon toga Sanader je de facto sabotirao realizaciju tog projekta, u čemu su mu pomagale lobištičke grupe, kojima se pridružio i vrh Katoličke crkve.

Tom se projektu nismo mogli priključiti jer se Sanader protivio svakom ozbiljnijem širenju poslova s Rusijom. Podržao je američki projekt ‘Nabucco’, za koji je od početka bilo jasno da se neće realizirati jer nije imao osigurane količine plina, a k tome ga Washington nije namjeravao financirati. Kad je projekt propao, Amerikanci su lansirali novi, gradnju plinovoda duž jadranske obale. No i taj je projekt, bar u ovom trenutku, nerealan jer za njegovo financiranje novca nemaju ni Grčka, ni Albanija, a ni Hrvatska.