Home / Tvrtke i tržišta / Zdravstvo je ključni sektor za ulaganje u Hrvatsku i regiju

Zdravstvo je ključni sektor za ulaganje u Hrvatsku i regiju

Vrijeme ozbiljnog restrukturiranja bilanci vrijeme je čišćenja tržišta, spajanja, preuzimanja i okupljanja, dakle i odlična prilika za konzultantske kuće poput Provectus Capitala, utemeljene prošle godine upravo s ciljem širenja poslova M&A (spajanja i preuzimanja). Prvi čovjek tvrtke Igor Čičak kaže da su fokusirani na usluge M&A u zemlji i regiji te na širenje i jačanje suradnje sa sličnim kompanijama. Fokus su im srednje velika poduzeća sa znatnim potencijalom rasta. Suradnju i s međunarodnim kreditnim institucijama kako bi omogućili povoljnije financiranje kvalitetnih projekata, ali prave su prilike u industriji private equitya, pa se razmišlja i o osnivanju fonda. Dobra vijest za prezadužene tvrtke željne nove likvidnosti.

  • Čini se da računate na to da će spajanja i preuzimanja oživjeti i kod nas. Na kojim ste projektima dosad radili? – Prošle godine najviše radili na poslovima sa vjetovanja radi restrukturiranja bilanci poduzeća te na vođenju investicijskih projekata. S obzirom na stanje u ekonomiji, za restrukturiranje postoji najviše interesa. Spajanja i preuzimanja još su slabog intenziteta, ali s obzirom na upite koje dobivamo nekih pomaka ima. Očekujem da će u idućim godinama usluge M&A činiti najveći dio naših aktivnosti. Osim u Hrvatskoj plan nam je biti aktivan i u susjednim državama, jer u regiji već sada postoje konkurentna i uspješna srednje velika poduzeća koja mogu napraviti novi iskorak u poslovanju, a za to im je potreban kapital ili strateški partner. Tu vidimo prostor za razvoj i na to ćemo se fokusirati.

  • M&A je u bankarstvu već počeo. Što je s realnim sektorom? Postoje li šanse da se te aktivnosti odigraju među domaćim igračima ili ipak očekujete kupce iz EU? – Što se tiče preuzimanja između domaćih igrača, mogućnosti su ograničene s obzirom na to da su najveće kompanije već konsolidirane i pozicionirane na domaćem tržištu. No očekujem da se ta vrsta aktivnosti pojača kod srednjih poduzeća, s time da će akcije spajanja i preuzimanja u pravilu dolaziti izvana. U Hrvatskoj postoje srednje velika poduzeća u raznim industrijama koja su vrlo konkurentna i profitabilna, ali njima treba dodatni kapital za novi razvoj, i upravo su zato najzanimljivija stranim investitorima.

  • Koje su to industrije perspektivne za ulaganja, ali i akvizicije? – Neke su industrije već pokazale da imaju kvalitetan i konkurentan proizvod. To su sektori poput ICT-a, turizma, industrije hrane i pića, farmaceutske i drvne industrije u proizvodnji finalnih proizvoda, uslužne i industrije outsourcinga… S obzirom na resurse i tradiciju, postoji i jako dobra osnova za razvoj poljoprivrede. Zanimljiva su ulaganja i u obnovljive izvore energije te posebno u sektor zdravstva, s kojim nema problema samo Hrvatska. Globalno raste potražnja za zdravstvenim uslugama, istovremeno i deficit zdravstvenih fondova. Trenutačno je sektor zdravstva jedan od ključnih u koje ulažu private equity fondovi i tu vidim prostor za ulaganje u Hrvatsku i regiju. Ulaganje u zdravstvo pokrenut će i tržište osiguranja zdravstvenih usluga izvan javnih fondova. U Hrvatskoj postoji dobra prilika i za razvoj zdravstvenog turizma i tu već imamo dobre primjere uspješnih projekata. Bankarski sektor očekuje daljnja konsolidacija radi smanjenja troškova. Nužno je spajanje malih banaka, ali i specijalizacija za određene tržišne niše.

  • A te bi niše bile…? – Manje banke imaju perspektivu ako se fokusiraju na određeni teritorij (koncept regionalnih banaka) ili ako se specijaliziraju za određene grupe klijenata, primjerice za obrtnike, mala i srednja poduzeća.

  • S nedavnim promjenom vlasničke strukture Karlovačke banke ušli ste u Nadzorni odbor. Kakvi su izgledi ne samo Karlovačke banke nego preostalih malih banaka? – Kriza je utjecala na poslovanje većine malih banaka. One u pravilu imaju lošiji omjer troškova i prihoda zbog manje aktive, a pravila su jednaka i za velike i male banke. No postoje primjeri manjih banaka koje su regionalne orijentacije, fokusirane na malo i srednje poduzetništvo i izrazito uspješne. Male banke imaju i neke prednosti u smislu brze usluge i individualnog pristupa klijentima, i za to su klijenti spremni platiti određenu premiju. U tom smislu, smatram da i Karlovačka banka, nakon što restrukturira svoje poslovanje, uz novu snažnu i stabilnu vlasničku strukturu, ima odličnu perspektivu da se pozicionira kao jedna od vodećih regionalnih banaka u Hrvatskoj.

  • Za realni sektor to očito misli i ministar Linić, koji svu nadu polaže u predstečajne nagodbe koje bi trebale spašavati radna mjesta. Služete li se s MMF-om, koji ih hvali? – Ideja predstečajnih nagodbi je dobra, loša su zakonska rješenja. Dakle, ideja da se ubrzaju postupci u odnosu na stečaj, da se kompanije restrukturiraju na brži način i da se spasi što više radnih mjesta, odlična je, ali zakonsko rješenje prema kojem dužnik vodi glavnu riječ i cijeli proces loše je i nelogično. Treba naći rješenje kojim će se izmijeniti postupak utvrđivanja tražbina na način da ih utvrđuju vjerovnici i sud, tako bismo dobili nešto slično stečajnom procesu, ali u znatno kraćem roku i s maksimalnom zaštitom vjerovnika. Trenutačno imamo situaciju da dužnik utvrđuje tražbine, a ako ih vjerovnik želi osporiti mora pokrenuti sudski postupak.

  • Čini se da se upravo taj dio mijenja. – Što samo dokazuje da je postojeće zakonsko rješenje loše. No koncept predstečajnih nagodbi je dobar, pogotovo ako ih uspoređujemo sa stečajevima koji traju i do deset, petnaest godina. Ali nagodbama se neće riješiti ključni problem – u procesu se ne stvara nova likvidnost, zato je i pitanje koji je krajnji rezultat odnosno koliko se radnih mjesta stvarno spasilo. Drugo, nagodbe se provode na temelju plana financijskog i operativnog restrukturiranja koje je izradio dužnik. U prvoj fazi provedeno je samo financijsko, pa je teško reći koliko te kompanije imaju stvarnu tržišnu priliku i mogućnosti da se restrukturiraju.

  • Jedno je od ključnih pitanja: tko će ih operativno restrukturirati? U većini uprava ostala je stara uprava, dakle isti oni koji su tvrtku doveli do nagodbe, ali čak i kada bi se smijenile sve uprave, gdje su kapaciteti za reformu poslovanja? – Samo će malobrojne kompanije uspješno provesti operativno restrukturiranje, dakle tek će manjina onih koji su prošli predstečajni proces postati kandidat za pravo restrukturiranje. Za tu manjinu kompanija uvijek će se naći kvalitetan menadžment. Uostalom, način na koji će se postavljati nove uprave opet je pitanje vjerovnika, ključno je da vjerovnici preuzmu aktivnu ulogu.

  • Problem je što su to u većini slučajeva banke, koje ne žele upravljati kompanijama, i država, koja to ne zna. – Srećom, postoje primjeri gdje banke utječu na promjenu menadžmenta, recimo u slučaju Dalekovoda, gdje je uprava promijenjena. Veći dio kompanija nažalost neće uspjeti, završit će u stečaju jer imaju strukturni problem konkurentnosti i proizvoda i tržišta. To nema veze ni s veličinom kompanije. Nije važna veličina nego fundamentalni pokazatelji, zbog čega je tvrtka u problemima, ako je riječ o lošem upravljanju imaju li šanse ako se fokusiraju na osnovnu djelatnost. No u velikom je dijelu riječ o kompanijama koje se nisu uspjele restrukturirati ni u prošlosti, koje već neko vrijeme nisu konkurentne, nemaju dobar proizvod i upitno je mogu li tržišno poslovati. U najviše kompanija riječ je o strukturnom, ne financijskom problemu.

  • Tvrdite da nagodbe ne rješavaju likvidnost, a izlaz je u private equity i venture kapitalu? – U odnosu na Poljsku ili Češku mi te fondove tek trebamo privući. Većina primjera ulaganja odnosi se na fondove gospodarske suradnje (FGS), ali oni su specifična ‘niša’. Private equityji ciljaju već razvijene i EBITDA pozitivne kompanije i dodatnim kapitalom mogu stvoriti dodanu vrijednost, dakle investitori koji ulažu u takve fondove profit ostvaruju u novoj vrijednosti. Kod FGS-ova ulagači su u konfliktu, državi je kratkoročni cilj da se očuvaju radna mjesta ili otvore nova, što može biti u konfliktu s ciljem stvaranja dodane vrijednosti, a što žele privatni ulagači. FGS-ovi nisu tipičan primjer private equity fondova zbog sukoba interesa ulagača i to je temeljni problem. S druge strane, venture capital fondova u Hrvatskoj nemamo i oni imaju drukčiju poslovnu politiku preuzimanja rizika. Ulažu u mnogobrojne startupove s manjim iznosima, a private equity ulaže u dokazano profitabilnu kompaniju, s dobrim EBITD-om i dobrim proizvodom, kojoj treba razvojni kapital. Kod VCF-ova trebala bi se uključiti država, na način da potakne tu industriju kao ulagač. Bolje je uložiti u 50 ili 100 startup-tvrtki nego trošiti ogromni kapital na industrije koje nisu konkurentne.

  • Koliko takvoj ideji može pomoći Marasov poduzetnički impuls? – Program je svakako dobar poticaj, ali ključno je pitanje kvalitete i boniteta korisnika poticaja. Pravo na poticaje trebali bi ostvarivati uspješni da budu još uspješniji. Poslovni i investicijski planovi ne bi trebali biti osnova za odobravanje poticaja, već bonitet tražitelja poticaja.