Nova vrijednost? Bezveze!

U dnevnim novinama prva tema o stvaranju dodane vrijednosti nađe se tek na 24. stranici. U središnjem dnevniku od 15 priloga nijedan ne govori o industriji, proizvodnji, zapošljavanju. Brojte pa ćete se uvjeriti a stranici Hrvatskog vijeća za medije navedena su publicistička načela kojih bi se trebali držati nakladnici, urednici i novinari. Pa tako piše da ‘novinari čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije…’, odnosno da su ‘nakladnici i novinari dužni poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga’. I tako redom…

Trebal bi, međutim, po hitnom postupku dodati još jedno publicističko načelo, koje bi otprilike glasilo: ‘Nakladnici i urednici imaju obvezu objavljivati bar pet posto članaka u kojima se piše o inicijativama i primjerima stvaranja dodane vrijednosti.’ Jednak bi postotak trebalo uvesti i kao obvezu za urednike središnjih televizijskih dnevnika.

Čini vam se čudnim? Smiješnim? Premalen postotak tražim? Hajde, molim vas lijepo, počnite posebno pratiti dnevne novine i središnje televizijske dnevnikove! Nekoliko dana brojite teme koje govore o proizvodnji, ulaganjima, novim tehnologijama, uspješima pojedinih tvrtki na domaćem i svjetskom tržištu, poslodavcima koji su otvorili deset ili više radnih mjesta u proteklim pola godine. Ili o državnim potezima koji izravno, u kombinaciji s poduzetništvom, pridonose stvaranju dodane vrijednosti u zemlji. Uvjerit ćete se da u pojedinim danima nema nijedne takve vijesti. Nijedne!

Evo strukture dnevnika na jednoj televiziji: Krim, Haag, uhićenje narkobosa Šarića, smanjenje broja bolnica, sukob Milanović – Linić, selidba mirovinske štednje iz drugoga mirovinskog stupa u prvi, neisplata plaća, spori sudski postupci, vozači zbog neplaćenih kazni ne mogu produljiti vozačke dozvole, cijene benzina, dio Vrgorca bez vode, sirovine za eksploziv koje se ne čuvaju, otkazan festival u Šibeniku. I to je to.

Slično je u dnevnim novinama. U jednima sam pozitivnu, konstruktivnu temu našao tek na 24. stranici, i to malu priču kako će turisti u dalmatinskom mjestu ostaviti malo novca za zadovoljstvo mljevenja brašna u mlinu iz 1843. Ima i fotovjestica o informatičkom centru SRCE, koji je dobio superračunalo… ali za istraživanje ljudskog zdravlja. Opet bez izravnog doprinosa proizvodnji i izvozu. Naravno da su ovo vremena kad stvari pucaju na sve strane. Ali nije moguće da u Hrvatskoj nema ni pet posto poduzetnika, menadžera ili općenito inicijativa usmjerenih na stvaranje nove vrijednosti!

Jedino mjesto na kojem se još može naći priča o stvaranju dodane vrijednosti dvije su stranice rezervirane za vijesti iz biznisa. U medijima u kojima ih nisu ukinuli. Ali ti otočići konstruktivnosti nisu dovoljni da bi se u cjelini nekog medija stvorila realna slika života u Hrvatskoj. I da bi se počela stvarati kritična masa samosvijesti u ovoj zemlji da nismo izgubljeno društvo koje može spasiti samo potpadanje pod nečiji protektorat (ako može, u obliku koncesije na devedeset devet godina za zemlju u cjelini). Umjesto toga političko-medijsko ludilo doseže sve neslućenije dubine.

E, sada, u traženju odgovora zašto je medijska slika otišla u takvu krajnost odgovor nije jednoslojan. Jest, izdavači u borbi za preživljavanje idu na negativne primjere jer se čini da se njih više čita odnosno gleda. Ali, s druge strane, politika producira afere, prepucavanja unutar stranaka, između koalicijskih partnera, vlasti i oporbe… Svi su genijalci u međusobnom pljuvanju i podmetanju, ali osim nekoliko iznimaka nitko nije sposoban predložiti, a kamoli provesti nešto konstruktivno. Pa onda mediji takve primjere ne dobivaju na pladnju. Dok im se istodobno prljavo političko rublje svakog dana besplatno istovaruje pred vrata redakcija.

Opet, s treće strane, kad ministri dođu na konstruktivnu konferenciju ili obiđu pogon u kojemu se povećavaju proizvodnja i izvoz, zaluđeni urednici i njihovi novinari (obrambena taktika: moram imati što i drugi) potpuno zanemaruju sadržaj konferencije ili događaje te love političare za pitanja o tog dana aktualnoj aferi. Ludilo je potpuno.

Pa bi uz dopune publicističkih načela trebalo zakonom odrediti i politička medijska načela. Naravno, za njihovu provedbu vlast bi trebala imati medijske stručnjake koji bi taj projekt znali osmislit i voditi. Ne u obliku spinova, nego utemeljene na realnim političkim projektima. Pri čemu se sva rezanja prava i preraspodjela sve manjega proračunskoga kolača nikako ne mogu uzimati kao nešto konstruktivno što u kratkom roku stvara toliko potrebnu dodanu vrijednost, odnosno bruto domaći proizvod.