Predstečajne nagodbe

Otkako su počele, predsteca najodebe ne prestaju izazivati dvojbe u javnosti. S jedne strane dolaze pohvale, s druge se baca drvlje i kamenje; za jedne to je pitanje opstanka, za druge kršenje prava. Što je točno?

Uoči Liderove konferencije ‘Predsteca najodebe: jučer, danas, sutra’ odgovore na najčešća pitanja daje Ministarstvo financija. Odmah nakon što je stupio na snagu, Zakon o financijskom poslovanju i predsteca najodebama došao je u središte pozornosti javnosti. Predsteca najodevi su ostali u fokusu s obzirom na brojne postupke koji su podijelili gospodarske, pravne i političke aktere. Među pravnicima opće je stajalište da je Vlada loše pripremila Zakon, što se argumentira činjenicom da je već tri puta mijenjan. Stručnjaci za ustavno pravo također Vladi zamjeraju što se Zakon mijenjao izvan Sabora, što je prema njima protuustavno. Osnovni Zakon, koji je sadržavao 89. članaka, od donošenja je u 13 mjeseci doživio tri veće izmjene. Razloge tome, kažu u Ministarstvu financija, svakako treba tražiti u činjenici da je Vlada predvidjela potpuno novu formu postupka, mješavinu upravnog i sudskog postupka, te da su se tek s prvom primjenom Zakona počela otvarati pojedina pitanja. Prijedlozi za ocjenu ustavnosti koji su uslijedili nakon toga nisu iznimka, što više, iznimka su važniji zakoni za koje nisu podneseni takvi prijedlozi.

Nositi propustila, budući da je zakonodavac dao tekst Zakona na prvo čitanje još u lipnju 2012. kako bi omogućio struci dostatan rok za izražavanje stajališta. No stručna javnost nije reagirala ni nakon donošenja predstečajnog zakona do donošenja Uredbe potkraj 2012. godine, kada je bila druga prilika da se usklade stajališta. Osim dvojbi koje je izazvao Zakon, neosporna je činjenica da efikasan insolvencijski postupak treba ostvariti mnoge, ne često kompatibilne ciljeve. S jedne strane tu je interes razlučnih vjerovnika, koji, za razliku od stečaja, gdje glasuju ravnopravno sa svima te u pravilu kao najveći preglasavaju ostale vjerovnike, ipak moraju u postupku predstečajne nagodbe dijelom korigirati svoja razlučna prava da bi ostvarili pravo s drugima glasovati o planu. S druge strane tu je interes ostalih vjerovnika, najčešće malih i srednjih poduzetnika čije tražbine nisu osigurane – kažu u Ministarstvu. Iako su ti vjerovnici bili u mogućnosti, s obzirom na postojanje zakonskih uvjeta (nelikvidnosti i insolventnosti) pokrenuti stečaj, u najčešćem broju slučajeva, što iz razloga previsokih troškova pokretanja, što iz uvjerenja o nemogućnosti namirenja u stečaju, svoje pravo na namirenje u stečajnom postupku nisu aktivirali.

Kruta i neživotna pravila u znatnoj mjeri mogu otezati usvajanje plana restrukturiranja, ne ostavljajući drugu mogućnost osim stečaja poduzetnika, stoga su se odredbe Zakona, s ciljem uvođenja ekonomske logike u razrješavanju dužničko-vjerovničkih odnosa i višeg stupnja namirenja vjerovnika, prilagođavale zahtjevima ključnih sudionika u restrukturiranju dužnika. Na umu treba imati da je sličan put prolazio i Zakon o stečaju, koji je prvi put donesen 1996. i do sada se mijenjao sedam puta, upravo radi veće efikasnosti i postizanja ekonomskih ciljeva u stečajnom postupku. Promjena iz 2006. sadrži čak 114 članaka, što znači da se interveniralo u trećinu tog zakona. Bez obzira na sve promjene, tehnika provođenja stečaja Hrvatskoj nije dala pomaka, imovina dužnika usitnjava se i prodaje, u stečaj se u pravilu ide bez plana restrukturiranja, a od pokretanja stečaja do donošenja plana preustroja u praksi prođe i po nekoliko godina.

Sve tri dosadašnje izmjene i dopune Zakona o predstečajevima išle su ponajprije u smjeru otklanjanja nejasnoća i prilagođavanja njegovih odredbi zahtjevima ključnih sudionika u restrukturiranju dužnika te rješenjima koja su se pokazala uspješnim u svjetskoj i europskoj praksi. Osnovna je namjena Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama, pa tako i izmjena i dopuna, prisiliti vjerovnike da u razumnom roku, relativno brzo, donesu ključne odluke o sudbini dužnika. Prihvaćanjem plana restrukturiranja pruža se mogućnost nastavka poslovanja i oživljavanja dužnika, koji bi svoje obveze vjerovnicima isplatio iz dobiti poslovanja u roku trajanja plana restrukturiranja. Ekonomski gledano, restrukturiranje ima daleko učinkovitiji ishod od likvidacije u stečaju, jer trgovačko društvo ostaje nakon restrukturiranja, nastavlja djelovati bez tereta, zadržavaju se radna mjesta, vrijednost imovine ne umanjuje se (u stečaju se imovina dužnika redovito rasprodaje ispod realne cijene), poslovanjem se stvara prihod, a plaćanjem poreza i drugih davanja omogućuje se funkcioniranje lokalne zajednice i države u cjelini.

Još jedno goroće pitanje u vezi predstečajeva izvlačenje je uređivanja dužnika i vjerovnika iz domene sudske u izvršnu vlast. Na pitanje zašto su odluke o poslovnim sporovima prenesene u nadležnost politike, u Ministarstvu financija odgovaraju da u 15 članica Europske unije postoji mogućnost spašavanja tvrtki putem predstečajnih i ostalih ‘hibridnih’ postupaka. Prema nedavno provedenom istraživanju Europske komisije, nema dokaza o utjecaju vrste pravnog sustava na poduzetništvo, broj novih poduzetnika ili stopu ‘preživljavanja’ poduzetnika. To znači da učinkoviti stečajni postupci nisu uvjetovani vrstom pravnog sustava, već posebnim propisima kao što su izvandsudske nagodbe, brzi postupci za male i srednje poduzetnike, sustav ranog upozoravanja i druge odredbe koje znatno utječu na učinkovitost sustava – vele u Ministarstvu. Nadalje, prvi stavak članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jamči svakom pravu da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ispita njegov slučaj. Za razliku od parničnog postupka, postupak predstečajne nagodbe ne provodi se između dvije stranke suprotstavljenih ili spornih interesa. Interes vjerovnika i dužnika je postići dogovor u vezi s namirenjem tražbina. Ako bismo i odbacili premisu o nepostojanju spora između stranaka te zauzeli stajalište da postoji ‘spor’ u širem značenju te riječi, nameće se pitanje može li se Financijska agencija kao pravna osoba s javnim ovlastima podvesti pod pojam ‘suda’ u smislu odredbe članka 6. Europske konvencije?

Uloga nagodbenog vijeća u postupku predstečajne nagodbe formalno-pravne je prirode budući da ono ne odlučuje hoće li nagodba na kraju biti sklopljena ili ne, niti odlučuje o međusobnim pravima i obvezama stranaka u postupku, nego provodeći zakonom propisani postupak posreduje u postupku postizanja dogovora između dužnika i vjerovnika. Nadalje, iz odredbe članka 31. Zakona nedvojbeno proizlazi da je postupak predstečajne nagodbe upravni postupak u kojem se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Primjena Zakona o općem upravnom postupku znači da se protiv odluke Ministarstva financija o žalbi može pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom. I u tom smislu može se smatrati da pravo na pristup sudu nije povrijeđeno ako je u konačnici zajamčeno da će tijekom postupka posljednju riječ o spornim pravima i obvezama moći dati tijelo koje će u svom radu i postupanju zadovoljiti sve važne elemente poštenu suđenja. Više o tome na Liderovoj konferenciji koja će se u Hypo centru održati 11. travnja.