Vorci industrijske strategije zaključili su da je hrvatska prehrambena industrija uglavnom došla do svojih razvojnih granica i da nema potencijala da bi se našla u skupini djelatnosti koje su proglašene ‘pokretačima’. Proizvodnja prehrambenih proizvoda u toj je strategiji svrstana u drugi razred, među ‘čuvare’, što bi, zapravo, bilo sasvim svejedno ako industrijska strategija ostane papir bez ikakva značenja. No ako je proglasimo temeljnim dokumentom na osnovi kojega će se idućih godina krojiti politika prema nekim industrijama i određivati komu će se i kako pomagati, a komu neće, predloženi ‘čuvarski’ položaj industrije hrane najprije će zavrtiti vrata eurima koje EU daje poljoprivrednicima.
Dok iz EU na godinu dolazi osamstvo milijuna eura poticaja za poljoprivredu, ne poduprijeti razvoj prehrambene industrije strategijom znači ne poznavati materiju i izazvati štetu koja će završiti kao u slučaju drvne industrije, u kojoj finalne proizvode uvozimo sve više, a izvozimo sve manje – kategorizan je Boris Teški, vlasnik konzultantske tvrtke Instar. Proizvodnja hrane sama po sebi mora biti strateški važna zbog zadovoljavanja potreba vlastitog stanovništva. Ne ubrojiti prehrambenu industriju u vrh strateških industrijskih prioriteta već je zato promašaj koji bi zemlju mogao skupio stajati. Nije teško zamišljati katastrofalne poplave ili suše u Europi zbog kojih bi se proizvodnja hrane znatno reducirala, a mogućnost uvoza jako smanjila ili posve zaustavila. Sve razvijene ekonomije toga su itekako svjesne i svoju proizvodnju hrane smatraju strateškim sektorom.
O tome da je hrvatska prehrambena industrija dosegnula granice i da više nema prostora za rast nema ni govora. Prostora za to, naprotiv, ima na domaćem tržištu, i u potrošnji stanovništva i, još više, u turizmu, o mogućnostima na svjetskom tržištu da se i ne govori.
Podaci o potrošnji hrane po stanovniku govore da je Hrvatska ispod prosjeka EU i nama susjednih zemalja sa sličnim prehrambenim navikama, što upućuje na mogućnost daljnjeg rasta potrošnje hrane na domaćem tržištu.
Razina potrošnje hrvatskih potrošača još nije na razini europskog prosjeka ni u jednom od sektora: jedemo manje mesa, pijemo manje vode, trošimo manje sladoleda i kave; konzumacija svih tih proizvoda slabija je nego u razvijenim zemljama. Prema tome, kad bude rasla ekonomija, očekujemo, logično, da će rasti i ti pokazatelji. Zbog toga imamo potencijale za rast na domaćem tržištu, ono nije zasićeno. Ako imate potrošnju dvaput manju nego u Europi, nećemo valjda tvrditi da je to dovoljno? Turizam je drugi potencijal za rast prehrambene industrije. Zahvaljujući njemu domaća se potrošnja uvijek uveća u sezoni; ako sezonu produljimo, još ćemo stvoriti nove potencijale za rast – izjavila je nedavno u intervjuu za Novi list Ljerka Puljić, viša izvršna potpredsjednica Agrokor.
Stvar je izbora hoće li hrvatska država minoriziranjem uloge domaće prehrambene industrije u podizanju gospodarskog rasta dopustiti da se očekivani rast potrošnje hrane u Hrvatskoj realizira još većim uvozom prehrambenih proizvoda ili će repozicioniranjem prehrambene industrije na prioritetno mjesto u industrijskoj strategiji pridonijeti tomu da potrošnja ostane u zemlji. Što se najgore može dogoditi bude li se gurala prehrambena industrija? Proizvodnja viša hrane? Je li to problem? Nije. Potražnja za hranom u svijetu rapidno raste. Europsko tržište jest zasićeno, ali vrlo visoke stope rasta potražnje za hranom predviđaju se za Aziju i Afriku. Za hrvatsku prehrambenu industriju posebno je važno rusko tržište i tržišta drugih zemalja nastalih raspadom SSSR-a, Kine te arapskih zemalja. Usput, predviđaju se i prilično visoke stope rasta cijena hrane na svjetskom tržištu. Ako Hrvatska odluči ne poduprijeti industrijsku djelatnost koja ima sirovinsku bazu u vlastitom dvorištu, propustit ćemo i taj vlak.
