Nove ekonomske vizure

Dok država, ekonomisti, analitičari, pa i poduzetnici, traže rješenje u oporavku potrošnje, štednji, ulaganjima, čak i tržišnom fundamentalizmu, oni koji žive na društvenim mrežama već su shvatili da je ekonomski život prešao na ‘tamnu’ stranu – u male prodajno-potrošačke zajednice, u svijet održivosti.

Jasno da većina očekuje kako će napad potrošačke skromnosti minuti čim se BDP vrati na stare staze slave. Šteta čekanja jer kriza predugo traje – promjena u glavama negdašnjih šoping-manijaka već se dogodila. Manijaci su pobjegli u jednostavnost, zajedništvo, ekološku održivost, u svijet izvan krutih kvantitativnih mjera.

Zanimljivo, u hvatanju novih pogleda na cijelu stvar prednjače razvijene zemlje poput Velike Britanije, Njemačke, čak i SAD-a, koje vrve stranicama poput ‘emotional economy’, ‘new thinking’, ‘new economy’, ‘REconomy’, sve odreda nešto na što naši ‘mainstream’ ekonomisti odmahaju rukom. Baš kao i na novu ekonomiju koja se rada i koja trenutačno nosi leksički neujednačene, ali sadržajno jednake nazive: emocionalna, socijalna, etička, humana, odgovorna, dobra. Birajte!

Obično na repu trendova, čak se i u Hrvatskoj šire takve ekonomske vizure. Zasad izvan katedri državnih fakulteta. Andrijana Mušura, profesorica sa ZŠEM-a, objašnjava kako se pogled na ekonomsko obrazovanje uvelike promijenio. Dio kritika odnosi se na sadržaj obrazovanja mladih studenata MBA, previše usmjerenoga na kvantitativne predmete. Kolegij Etika i društvena odgovornost obvezan je na stručnom programu i svim smjerovima programa MBA.

Profit koji nema pokriće u društveno odgovornom kontekstu nije dugoročno održiv i takve će tvrtke sigurno propadati – zaključuje Mušura.

Dražen Glavaš, viši predavač poslovne etike i liderstva na Vernu, kaže kako je pravo pitanje ima li kapitalizam alternativu. Osim nezadovoljstva trenutačnom krizom, je li termin ‘slobodna tržišna ekonomija’ samo veliki mit? Neki ekonomisti i autori smatraju da jest, argumentirajući tvrdnje silnim državnim intervencijama i subvencijama.

Često spominjana ‘nevidljiva ruka’ o kojoj je govorio otac klasične teorije tržišne ekonomije Adam Smith postala je izlika za potpuno oslobađanje od svih ograničenja svemoćnom tržištu, pa i onoga moralnoga. Pri tome se rijetko spominje da je Smith prije svega bio moralni filozof. Dakle, pitanje je može li ekonomija biti bolja, emocionalnija, socijalnija, zdravija ili su to termini koji ne idu zajedno s ‘hard core’ ekonomijom. Najčešće je protupitanje: isplate li se takva briga i takva ekonomija? Čini se da sve više ljudi i korporacija počinje uviđati da se isplate – uvjerava Glavaš.

Gordana Dragičević, predstavnica tranzicijskog pokreta koja radi na projektu za preobražaj ekonomije ‘REconomy’ i članica ZMAG-a, Zelene mreže aktivističkih grupa, po struci je fizičarka, pa joj je beskonačan rast na konačnom planetu besmislica. Upravo je završena prva konferencija ‘Dobre ekonomije’ u ZMAG-ovoj organizaciji, stoga je logično pitanje ima li ona mjerljive ekonomske podloge.

Izgledna poskupljenja fosilnih goriva u bliskoj budućnosti značit će poskupljenje svega. I države i korporacije morat će se prilagoditi tomu. Sve to upućuje na lokalizaciju – proizvodnje hrane, energije, lokalizaciju ekonomije u više proizvodnih djelatnosti i lokalnu razmjenu znanja i usluga. Dobra ekonomija prirodan je odabir za lokalizirano društvo, tvrdi Dragičević.

Takvu novu ekonomiju Dirk Helbing, njemački ekonomist i sociolog s adresom u Zürichu na Sveučilištu ETH, nazvao je ‘economics 2.0’, odnosno socijalnom ekonomijom, također na tragu povezivanja i umreživanja pojedinaca i njihovih potreba.

Vrijeme homo oeconomicusa istječe, baš kao i vrijeme optimiranja vlastitog napretka na poslovnoj/društvenoj ljestvici isključivo na temelju odvojenosti od drugih, na temelju veće konkurentnosti, produktivnosti ili učinkovitosti. Vrijeme je za homo socialisa, koji je već krenuo u tranziciju nove tržišne organizacije, one koja uzima sve dobrobiti komunikacije i organiziranosti društvenih mreža. Homo socialis zna što hoće, a to više nisu proizvodi masovne potrošnje, nego održive – zaključuje Helbing.

Kriza je na ledinu iznijela temeljni sukob između koncepata klasične i ‘nove’ ekonomije. Mušura objašnjava kako klasična ekonomija u srži ima pretpostavku o racionalnu i sebičnu pojedinca koji ima neograničene kognitivne kapacitete, usmjeren je na maksimiranje korisnosti i može donijeti najbolje odluke. No kriza je pokazala kako su na tržištu kapitala česti baloni u kojima se vrijednost financijskih proizvoda nerealno napuhuje, što donosi i osjećaje nerealnog optimizma, pretjeranog samopouzdanja, pohlepe. Klasični ekonomisti nisu uželi u obzir da je novac postao nagonski motivator ljudskog ponašanja.

S druge strane stola kvalitativno usmjereni skupina ekonomista koja upozorava na to da klasični pristup sa strogim racionalnim pretpostavkama ima goleme nedostatke. Znanstveno područje koje je nastalo na granici između ekonomije i psihologije, a uzima u obzir spoznaje iz psihologije primjenjive u ekonomiji, jest bihevioristička ekonomija.

Dio biheviorističkih ekonomista zauzima se za liberterski paternalizam, pristup u kojemu kreatori izbora stvaraju takav kontekst odlučivanja koji navodi ljude na odluke koje su dobre i za njih same i za ustanove. Primjerice, zašto hrana u menzama ne bi bila organizirana tako da na početku reda bude izbor zdrave hrane, a na kraju izbor manje zdrave? Ako takav kontekst navede ljude da ćešće biraju zdravu hranu, onda liberterski paternalizam ima smisla. To je primijetila i Obamina i Cameronova administracija pa je zaposila i organizirala biheviorističke timove koji osmišljavaju politiku utemeljenu na psihološkim načelima u ponašanju ljudi – objašnjava Mušura.

Što god tko misli, promjene su već tu, oko nas. ‘Spaljena’ hrvatska ekonomija idealna je prilika za početak na novim temeljima. Tko bi te promjene proveo u zemlji koja nije u stanju prekriziti dvije vodeće partije s izbornih listića?

Glavaš se poziva na Margaret Mead: ‘Nikada ne sumnjaj u to da mala skupina mislećih ljudi može promijeniti svijet; uistinu, to je jedina stvar koja ga je ikada promijenila!’ I šećer na kraju: neki nas sociolozi uvjeravaju da je za promjenu potrebno samo dva posto ljudi!