Osvajanje tržišta ili borba za goli život dvije su krajnosti s jednakim posljedicama: cijene se ruše do granica izdržljivosti, pa i iznad toga. Poduzetnici danas radije posluju s gubitkom nego da izgube kupce. Posebno su nezaštićeni u odnosu na multinacionalke. No hrvatska industrija još nije zatražila nijednu antidampinskih mjeru.
Rušenje cijena poduzetnička scena naziva popularno dampingom iako se formalno taj pojam u EU odnosi isključivo na uvoz robe iz zemalja izvan EU koje svoje proizvode izvoze po cijeni nižoj od proizvodnje. Europska komisija donijela je niz antidampinskih mjera, između ostalih kažnjavaju se proizvođači koji dobivaju potporu od države ili javnih poduzeća uvođenjem carine ili ih se prisiljava na dižanje cijena iznad minimalne. No s obzirom na to da u Hrvatskoj do sada nije bilo nijednoga konkretnog primjera dampinga u spomenutom kontekstu, damping se upotrebljava kao sinonim za rušenje cijena. Promatrajući cijene prema pojedinim sektorima, čini se da su prosječno pale za 20 do 30 posto, bez obzira je li riječ o nekretninama, aviokartama, revizorskim, računovodstvenim uslugama ili sl. Osim krize koja je smanjila potrošnju pa je damping postao osnovni alat za zadržavanje kupaca i tržišta, uronili smo i u deflacijsku, a i u pojedinim branšama suočili smo se sa žestokom konkurencijom sa stranih tržišta koja si može priuštiti gubitke. Oni koji uspijevaju preživjeti cjenovni rat najčešće se koriste istim oružjem. I velikima i malima to su rješenja kratkog vijeka jer nije moguće dulje poslovati bez dobiti ili s vrlo niskom ili nikakvom maržom i u takvim uvjetima opstati, a kamoli se širiti. U ovom trenutku bitno je zadržati udjele i kupce te koliko-toliko likvidnost, dok ne dođu bolja vremena.
Ekonomski analitičar Zdeslav Šantić smatra da je pad potrošačkih cijena u Hrvatskoj na početku ove godine posljedica slabe domaće potražnje te utjecaja ulaska u EU: – S padom potražnje javlja se potreba za smanjenjem cijena finalnih proizvoda. U takvim okolnostima dolazi do pritisaka na smanjenje marži i konsolidacije u maloprodaji, a teret prilagodbe prebacuje se i na proizvođače.
Snižavanje cijena zračnog prijevoza na tržištu EU više je posljedica velikih kapaciteta u ponudi nego klasičnoga dampinga. U takvim su uvjetima u prednosti veliki prijevoznici koji obavljaju prekooceanske letove i na njima ostvaruju profit kojim mogu financirati operacije u Europi.
U civilnome zračnom prometu, a osobito na tržištu EU, damping je teško provesti, a još teže dokazati. Da bi se govorilo o njemu, osim cijene, koja je niža od tržišne i koja katkad ne pokriva ni varijabilne troškove letenja, trebala bi se uočiti i dokazati namjera uništenja konkurencije na tom tržištu i toga da se, kad ona nestane, cijene podignu na stvarnu razinu. Pretpostavka je da bi svaki avio prijevoznik, nakon što ostane sam na tržištu, pokušao nadoknaditi izgubljeno u prvoj fazi dampinga. Međutim, u tom slučaju na slobodnom tržištu pojavljuje se novi prijevoznik koji postavlja zrakoplove na određene rutu i realnom cijenom ostaje povoljniji od dampinga. Igre cijenama omogućuje i diverzifikacija tarifa, dakle za isti let i uslugu kod istog prijevoznika može biti desetak i više cijena, pri čemu omjer između najniže i najviše nije ograničen. U tom smislu najniža ponuđena cijena mogla bi se nazvati dampingom jer je niža od cijene koju prijevoznik plaća da bi uopće ponudio sjedalo na letu. Međutim, uglavnom nedostaje element namjere da se tolikom cijenom uništi tržišni konkurent. Stručnjaci u avio prijevozu procjenjuju da su posljednjih nekoliko godina cijene avio kartara pale za tridesetak posto.
