Kako komentirate budžet Ministarstva kulture? – Katastrofa.
-
Jedan ste od najzaposlenijih redatelja. Jesu li Vam poslovni jednostavno počeli bujati razvojem karijere i uspjeha ili ste radoholičar? – Volim raditi. Često mi je žao što nekada moram odbiti zanimljive ponude jer su mi jednostavno već dvije godine unaprijed isplanirane. Zadnji projekt koji nisam mogao prihvatiti bio je rekonstrukcija predstave ‘Sveti Sava’ od čije je premijere prošlo 25 godina. U njoj je igrao Žarko Laušević. Njezina beogradska izvedba bila je u nekoliko navrata prekidana od srpskih nacionalista, a nakon nje je Laušević postao persona non grata i dogodilo mu se sve ono što mu se dogodilo. Često pripreme za novi projekt radim u stankama između dvije probe ili dok putujem. Kad pišem, ako znam što hoću, nema nikakvih problema da to stavim na papir.
-
Da niste kazališni redatelj, koje biste svoje druge afinitete voljeli realizirati? – Možda bih se bavio onim za što sam se prvo školovao – predavao filozofiju u srednjoj školi. Šalim se. To nikada nije bila opcija. Volio bih pisati, ali ništa vezano za kazalište. Jako me zanima žanr alternativnih povijesti. Bilo bi zanimljivo napisati roman u kojem se jugoslavenska kriza s kraja osamdesetih riješila mirnim putem i vidjeti kako bi u tom slučaju stvari izgledale danas. U kakvoj bismo državnoj i političkoj zajednici živjeli? Bismo li u Europu uniju ušli prije ili kasnije? Što bi se dogodilo s društvenim vlasništvom? Kakav bi bio životni standard? Kako bi izgledali udžbenici povijesti, kako TV–dnevnic?
-
Da imate više slobodnog vremena, čime biste ga ispunili? Kakvim sklonostima, interesima, hobiima? – Zvučat će bezveze, ali da stičem, provodio bih više vremena u prirodi. Svež zrak i puno hodanja. To me najbolje odmara od posla. Trčanje je također dobar način da se čovjek isključi i ostane malo sam sa sobom.
-
Pokušajte se prisjetiti nekoliko najzabavnijih i najneugodnijih situacija u kojima ste se kao umjetnik zatekli. – Jedna od najneugodnijih situacija bila je kad sam ‘fulao’ mjesec u kojemu sam trebao ići na jedno gostovanje. Bio je ožujak, a ja sam bio uvjeren da je to gostovanje u svibnju. Kad me organizatorica festivala nazvala i pitala jesam li sletio, činilo mi se da ću propasti u zemlju od srama. Jednostavno, nisam znao kako objasniti što mi se dogodilo. Da stvar bude bolja, krivi datum zapisa sam i u svoj kalendar. Jedna od najzabavnijih situacija bila je kad je jedna gospoda, ne znajući da sam redatelj predstave koju je upravo odgledala, počela ispred mene po njoj udarati drvljem i kamenjem. Kad sam se predstavio, odmah je reterirala i počela afirmativno govoriti o viđenom, posve suprotno od onoga što je govorila nekoliko sekundi ranije.
