Kao sin polugluhe nepismene majke i prerano preminulog oca (poginulog u bitci za Marnu kad je malome Albertu bilo svega godinu dana), Camus je rođen u bijednoj četvrti alžirskoga grada Mondove prije stotinu godina (7. studenog 1913.). Rano je shvatio da se jedino obrazovanjem može izbaviti bijede. Kao stipendist završava gimnaziju i studijski filozofije u Alžiru, a uza studij i ozbiljno bavljenje filozofijom i književnošću (Kierkegaard i Nietzsche) bijahu mu filozofski uzori, a Proust, Gide i Malraux književni) dodatno zarađuje kao privatni učitelj, prodavač automobilskih dijelova, meteorolog i strastveni ljubitelj nogometa.
Godine 1930. oboljeva od tuberkuloze, što je označilo i kraj njegove nogometne karijere, ali njegov neumorni duh osniva kazališnu družinu ‘Radničko kazalište’ u kojemu piše, režira pa i glumi. Godine 1935. pridružuje se Komunističkoj partiji Francuske i zalaže za neovisnost Alžira, a s tolikim žarom ustaje protiv svakog (pa i ruskog) totalitarizma da biva progašen trockistom i izbačen iz KPF-a. Camus se potom priklanja francuskom anarchističkom pokretu i objavljuje u anarchističkim časopisima.
Tijekom Drugoga svjetskog rata (u kojemu nije mogao sudjelovati zbog slaba zdravlja) postaje članom ogranka pokreta otpora ‘Combat’ koji ilegalno tiska istoimeni časopis, a u kojemu Camus piše, radi kao urednik i potom kao glavni urednik. Iako je većarski nastrojen, njegove oštre kritike totalitarizma komunizma nisu mu pribavile simpatije u redovima komunista i naposljetku su presudile njegovu velikom prijateljstvu sa Sartreom s kojim je u poratnim godinama bio stalni gost glasovitog kafića Café de Flore na Bulevaru St. Germain, poprištu žarkih i žestokih rasprava tadašnjih radikalno lijevih struja.
Camus je, naime, pacifizam imir stavljao ispred ideala, dok se Sartre držao svojih komunističkih i revolucionarnih ideala. Ideja komunizma za Sartrea je predstavljala savršenstvo ljudskog društva, bez obzira na to kako se provodio, dok se Camus toliko razočarao u tu ideologiju da je njezinim odbijanjem odbio i sve ideologije, kako s lijeve tako i s desne strane.
Camus prvi put spominje apsurd u ‘Mitu o Sizifu’, u kojemu govori da ljudi teže jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od toga dvoga. Odrekavši se ideologija, odrekao se i opredjeljenja za bilo koju filozofsku struju, iako ga kritičari i danas smatraju teoretičarom apsurda i egzistencijalizmom. Camus, međutim, nije podnosio ni stranačku ni vjersku pripadnost, nije klečao ni pred jednim oltarom, želio je biti ‘sretni Sizif’, svjestan besmisla, ali i činjenice da je život jedino što posjedujemo, pa se isplati boriti za slobodu što je jedini smisao u besmislenome svijetu.