Kada se koncem 2012. pokazalo da je Sudnji dan ipak zaobišao treći planet od Sunca, javiše se duhovnjaci i ambasadori istočnjačke filozofije koji su objasnili kako tu kataklizmu ipak nije trebalo shvatiti doslovno. Zemlju nije trebao sravniti meteor niti ju je imala pokositi elementarna nepogoda svemirskih razmjera, već se pod smakom svijeta mislilo na prijelaz iz jednog doba u drugo, svojevrsnu točku preokreta koja će determinirati sudbinu planeta.
Krene li se, dakle, u smjeru duhovnosti, samospoznaje, oprosta i ljubavi, planet će prijeći u novu dimenziju postojanja, zagaziti u tzv. zlatno doba, a odluči li narod krenuti putem straha, mržnje i obijesti, veliki su izgledi da će civilizacija propasti. Prihvatimo li ovakvo tumačenje kao nepobitnu istinu, izgleda da smo, dragi Zemljani, dobro nagrabili.
Od 2012. pa do danas društveni trendovi (ostavimo načas političko-gospodarska zbivanja) ukazuju na to da smo svjedoci jedne po mnogočemu jedinstvene ere u povijesti čovječanstva; doba u kojemu virtualni svijet preplavljuju posve nebitne informacije o malenim životima korisnika (zna se tko što jede, s kim spava, što gleda ili gdje u određenom trenutku boravi), ali i milijuni, zapravo milijarde često nesnosnih fotografija, takozvanih ‘selfija’.
Selfiji, fotografije učinjene najčešće pametnim telefonima, kumovali su onome što se danas zove ‘erom narcizma’. Taj se fenomen proučava iz sociološkog i psihološkog rakusa, pokušava se shvatiti je li ‘selfie’ posljedica rasta zdravog, konstruktivnog samopouzdanja ili opasnog egoizma koji civilizaciju vuče u suprotnom smjeru od onoga ‘ispravnog’. Također, postavlja se pitanje jesu li ljudi oduvijek bili toliko.
