Poduzetnici u strahu

Apsolutno svi, od školarca do menadžera, kućanice do super selebritija, svjesno i aktivno upravljaju svojom slikom u javnosti.

Istina je, naravno, negdje između. Kritičari ‘selfie’ fenomena uvjereni su kako ono degradira društvo, posebice žene koje najčešće stoje iza objektiva, dok oni manje paranoični ili možda više optimistični tvrde da je ‘selfie’ samo jedan od (nepoželjnih) simbola novog, modernog društva? Vodeći američki mediji prošle su godine analizirali istraživanje koje je provela doktorka psihologije na San Diego State Universityju, Jean Twenge, a koje pokazuje da su mlade, nove generacije opsjednute same sobom i zbog iskrivljenog mišljenja o vlastitome biću praktički su nespremne za suočavanje sa stvarnim životom. Da je to tako ne potvrđuje samo rast profita tržišta plastične kirurgije, povećanje broja korisnika i sati provedenih na Facebooku i Twitteru ili pak more selfie, već su to, kako je izjavila Twenge, jasno priznali i ispitanici u njenom istraživanju. U usporedbi s istim koje je provedeno devedesetih, današnja ‘omladina’ ima puno više mišljenje o sebi, a osim toga, značajan je postotak i onih koji misle da su ljepši, vredniji ili posebniji od svojih vršnjaka. Uz spomenuto, mediji, poput ‘The American Conservativa’, spominju još jedno istraživanje o učestalosti određenih riječi u literaturi ili u medijima. Kako je za spomenuti mediji izjavila profesorica psihologije Patricia Greenfield (jedna od inicijatora istraživanja na kalifornijskom sveučilištu), trebalo bi biti značajno to što se povećala učestalost korištenja riječi ‘jedinstven’, ‘pojedinac’, ‘ja’, ‘osjećam’, ‘biram’ i ‘dobivam’, a sve ćete riječ pročitati riječi ‘autoritet’, ‘pripadati’ ili ‘molić’.

Fanovi serije ‘Girls’ će se sljediti da je upravo ova prva, egocentrična terminologija dominirala u dijalogima talentirane scenaristice, producentice i glumice Lene Dunham. Ona je uspjela stvoriti seriju koja millenialsima predstavlja isto ono što je generaciji X (starija dekada) predstavljao ‘Seks i grad’. No, za razliku od njujorških solerica u ranim tridesetima, koje je publika voljela, Dunham je složila plejadu beskrajno irritantnih likova koji zaista simboliziraju narcističnu generaciju. Njezini (anti)junaci bore se s izazovima svakodnevnog života u postkriznoj Americi (točnije Brooklynu), tragaju za poslom, ljubavlju, smislim svoga postojanja, ali u svemu prilaže izključivo i jedino iz vlastite pozicije. Sebičnost i fokus na zadovoljavanje vlastitih interesa (pritom su prilično nespretni, nemušti, pa čak i duhoviti) njihov je modus operandi. Glavna junakinja Hannah Horwath u jednoj epizodi čak i izgovara ‘Ne bih vas željela prestraviti, ali ja zaista mislim da sam glas svoje generacije’. I zaista, upravo je zastrašujuće što je to istina. Hannah i njezina ekipa hodajučih ‘selfije’, unatoč nedvojbenoj narcisoidnosti, nisu u stanju izvući se iz ralja života, napraviti išta korisno, išta ispravno što ekipa koja kritizira ‘selfije’ fenomen (jer potiče narcisoidno ponašanje) smatra, doslovce, civilizacijskim problema. Ako mladost fokusirana na sebe nije u stanju napraviti ništa dobro za vlastiti život (osim što se hiperproduciraju), kako će za čitavo društvo?

Srećom, psiholozi i sociolozi po tom pitanju ipak nisu postigli konsenzus. Postoje i oni koji u tome ne vide ništa sporno već, dapače, ‘selfije’ i ostale alate samopromocije i glađenja vlastitog ega ne smatraju nikakvim modernim novitetom nego, jednostavno, ‘ljudskim’ ponašanjem. Otkako je svijeta i vijeka homo sapiensi se žele predstaviti u punom saju, a digitalno im je doba za to samo dalo alate. Ništa manje ni ništa više od toga. Još od starih Grka pa do danas ljudi pokušavaju proniknuti u dubinu svoga bića, saznati tko su i što su, a i, na koncu, kako ih okruženje percipira. Auto-refleksija i auto-portretiranje nisu dva toliko daleka pojma. Kako piše magazin ‘Pacific Standard’, kontroliranje nečijeg imidža, pojave u javnosti, prestala je biti samo neizgovorena želja već apsolutno svi, od školarca do menadžera, kućanice do super selebritija, svjesno i aktivno upravljaju svojom slikom u javnosti. Selfije su samo jedan od načina da svijet vidi ‘odobrenu’ verziju, onako kako oni žele da budu percipirani. Ranije je narod sam sebe fotografirao s dozom nelagode misleći, valjda, da time pokazuje kako ni nema nekoga tko je dovoljno zainteresiran da ga fotografira. No, zahvaljujući digitalnim medijima, prvenstveno selebriti-ja koji su prvi zajahali na valu novog trenda, sav sram i stid je nestao pa se danas ‘selfije’ objavljaju u količini od doslovce nekoliko stotina po minuti. Dobra strana tog nedostatka srama jest što, pišu branitelji ‘selfije’ fenomena na PSmag.com, na taj način pojedinci mogu predstaviti svoju ličnost, svoj identitet onako kako žele. Ako se smješkaju na ‘selfije’, onda to sigurno znači da su sretni; ako izgledaju zamisljeno, onda mora da su intelektualci ili vrlo produhovljene persone, ako pak izgledaju lijepo, onda mora da su i u stvarnom životu zaista lijepi. ‘Selfije’ na taj način postaju alat uz pomoć kojeg osoba može ostvariti željeni identitet, pokazati se svijetu onako kako želi biti percipirana. I premda su ovi argumenti legitimni, veća je vjerojatnost da većina okidača ‘selfije’ o njima uopće ne razmišlja, jer bi u suprotnom objavljivali manje napućenih usana i razdrljenih dekoltea, namještenih poza i ‘filtriranih’ mišića. I na koncu, bilo bi zaista pretjerano kazati da su ‘selfije’ predznak propasti civilizacije, ali ih, s druge strane, ne bi trebalo ni posve banalizirati. Narcizam možda i jest naše evolucijsko nasljeđe, ali ga novo doba, digitalne tehnologije i trendovi u popularnoj kulturi ohrabruju. Budući da su ‘selfije’ najzaraženiji predstavnici mladih generacija, još uvijek neizgrađeni homo sapiensi, ostaje se nadati da će odrastanjem shvatiti da je skromnost vrлина i da bi pod hitno valjalo prorijediti objavu nesnosnih ‘selfije’.