Dvije godine za dozvole

Iako vjeruju da sa svojim inovativnim ekoproizvodom za potpalu vatre mogu osvojiti svjetsko tržište, suvlasnici EKO-FS grupe ne žele biti megalomani, nego prije marketinški obraditi tržište. Treću godinu zaredom Savez za energetiku Hrvatske i tvrtka Energo Media Servis zaslužnim su institucijama, tvrtkama i pojedincima dodijelili godišnje nagrade za razvoj poprilično pionirskoga zelenog poduzetništva u Hrvatskoj. U kategoriji najboljeg proizvoda hrvatskoga zelenoga gospodarstva nagradu je odnio Flamestick – štapići za potpalu vatre, zagrebačke EKO-FS grupe, tvrtke u partnerskom suvlasništvu Dubravka Milevčića i Petra Feletara. Kako kažu, znaju se godinama, iz istog su kvarta, kreću se u sličnom krugu ljudi, premda različitih profesija. Petar Feletar profesor je geografije i povijesti, a Dubravko Milevčić iz turističke je branše, bavio se prodajom i marketingom.

Uvijek sam se divio inovatorima, ljudima koji ni iz čega naprave nešto. Tako je nekako nastao i ovaj naš proizvod, Flamestick, ekološki vodootporni štapić za potpalu vatre. Dobiva se preradom zapaljive termoplastike uz dodatak aditiva, nema okusa, mirisa, neotrovan je i posve neškodljiv za ljudsko zdravlje. Tijekom sagorijevanja ispušta minimalne emisije dima i mirisa, a može se rabiti i u zatvorenim prostorima kao izvor nužnog svjetla. Otporan je na sve vremenske uvjete te većinu organskih i neorganskih spojeva, što ga čini iznimno jednostavnim za skladištenje, ispričao je Milevčić.

Krajnji korisnici ovog proizvoda bili bi svi oni koji svoje djelatnosti obavljaju na otvorenom prostoru (planinari, ribolovci, gorske službe spašavanja, pripadnici vojske i policije, rekreativci…), a zbog široke primjene te inovativnog materijala proizvod izravno utječe na smanjenje otpada u okolišu, a i viši je stupanj sigurnosti tijekom paljenja vatre. Proizvod je proglašen jednim od TOP 20 ekoproizvoda u svijetu na ekosajmu u San Diegu 2012. i najboljom inovacijom 2011. na sajmu Cleantech u Španjolskoj, a sama tehnologija proizvodnje i konačni proizvod patentirani su i zaštićeni na međunarodnoj razini.

Tvrtka EKO-FS grupa osnovana je 2012., kada je i registrirana. Inače, na tom je projektu prvotno radio Vladimir Branković, Milevićev prijatelj iz Bosne i Hercegovine. Kada je završio s usavršavanjem proizvoda, zajednički su došli na ideju da plasiraju proizvod na tržište. Posebice kada su uvidjeli što se trenutačno nudi na tržištu potpaljivača. U tom segmentu nema mnogo inovacija te se može reći da se tržište nije mijenjalo još od ‘staromodnih’ kocki za potpali. Flamestick je proizvod koji je posve ekološki, sastavljen od reciklirane plastike, i to je njegova najveća konkurentska prednost. Najviše se upravo radilo na recepturi odnosno određenom kemijskom načinu koji izvlači sve štetno iz plastike ne gubeći svoju energetsku vrijednost. Vodootporan je, može zapaliti mokro drvo te gori između pet do osam minuta (ovisno o granulatu). Proizvod nije sezonski, već se može rabiti cijele godine: ljeti kada je sezona roštiljanja, zimi za potpali kamina te za sve one koji se griju na kruta goriva.

Ukratko, za sve kojima treba vatra, primjerice za vinogradare koji ne trebaju čekati da se korov osuši. Koliko god drvo bilo mokro, Flamestick će ga susušiti i zapaliti, a u tome i jest njegova bit, dodaje Milević, prisjećajući se jednog od sajmova na kojem je dobivena prva nagrada za ekoproizvodnju. Tada im je pristupio švedski Zmajlović (ministar ekologije), oduševio se viđenim te pitao svoje inženjere kako se oni toga nisu sjetili. Nisu vjerovali da je takvo što uopće moguće!

Vladimir Branković, koji je izmislio proizvod, moj je prijatelj iz Bosne, koji ga je napravio i patentirao, no kao i svaki grunf s ovih naših područja – nije imao novca ni institucionalne potpore za daljnju proizvodnju. On se bavi plastikom, a s obzirom na to da mu se gomilalo puno otpada, uspio je osmisliti ovaj proizvod, napraviti jedinstvenu recepturu da plastična smjesa gori, a ne smrdi. Budući da je rodom iz Banje Luke, ondje je našao partnersku tvrtku s kojom je započeo prvotnu proizvodnju, nastavlja Milević. Kako bilo, ovo je već treća godina da se Flamestick proizvodi te se izvozi u Njemačku, Austriju i Veliku Britaniju. Ovih dana jedan je kontejner otpremljen i u Kanadu, a pregovora se i s jednom velikom tvrtkom za američko tržište.

Cjelokupnu proizvodnju želimo prebaciti u Hrvatsku te smo u završnim pregovorima s našim partnerima u Bosni i Hercegovini da se to i ostvari. Trenutačno pregovaramo sa zainteresiranim strateškim partnerima u Hrvatskoj koji se bave komplementarnom proizvodnjom, a koji bi nas u tom dijelu poduprli, kaže Milević.

Ovaj proizvod sada treba upoznati s krajnjim potrošačima kako bi proizvod prihvatili i počeli ga svakodnevno upotrebljavati, dodaju Milević i Feletar. To znači znatnija ulaganja u promidžbu jer je riječ o proizvodu od reciklirane plastike, a široke potrošnje, primjerice kao sastavni dio svakoga dobrog roštilja! Cjenovno je prihvatljiv, što je važno u ovim teškim vremenima, a razvija i ekološku svijest. Ipak, dodaju, dosad nisu i ne žele ići neoprezno i megalomanski na tržište, bez obzira na odgovarajuće proizvodne kapacitete. Potkraj prošle godine potpisali su ugovor s Konzumom te je proizvod na policama svih Superkonzuma. Tržište je dosad reagiralo čak i bolje od očekivanog s obzirom na to da marketinski još nije obrađeno.

Krenuli smo lokalno, ali na ovaj proizvod gledamo globalno. Uvjereni smo u uspjeh jer znamo da imamo dobar proizvod i da će biti prepoznat na tržištu, kaže Petar Feletar. Ipak, kada proizvodnju prebacimo u Hrvatsku, koncept će biti znatno drukčiji. Osim što ćemo uložiti znatnija sredstva u promidžbu, ideja je napraviti i poduzetnički inkubator koji će biti namijenjen samo za inovacije. Tako bismo podupirali i druge mlade inovatore, jer u Hrvatskoj je znatan broj mladih ljudi koji imaju sjajne ideje iz raznih područja primjene, koji osvajaju brojne inozemne nagrade, ali unatoč tomu ne uspijevaju naći na razumijevanje sustava. Stoga želimo ući u neku vrstu inovacijske filantropije, jer netko u Hrvatskoj mora biti potpora tim sjajnim mladim ljudima u koje smo u sklopu sustava obrazovanja godinama ulagali. Put od ideje preko patenta do proizvodnje i plasiranja na tržištu jako je težak i trnovit. Napokon, i mi sami imamo još dva nova obećavajuća projekta koja još nisu ni patenti, ali gajimo velike nade, ističe Feletar.

Propisi i ekološka svijest ljudi u EU na zavidnoj su razini, dok se u Hrvatskoj oni tek razvijaju, pa o održivosti trebamo još dosta naučiti, pogotovo od Skandinavaca, dodaje Feletar.

Tako su kod njih na tržištu solarni moduli četvrte i pete generacije, a kod nas su u uporabi oni prve i druge generacije koji su skuplji i zastarjeli. Uz otkupnu cijenu u konkretnom primjeru, kod nas su najveći problemi s inertnim i oksidalnim sustavima koji se teško prilagođavaju, zatim s regulativom, brojnim papirima i propisima. Previše je zakonskih preklapanja, stalno se mijenjaju pravila, a čak i službenici često ne znaju koji je papir potreban. Izrasla je gusta legislativna šuma u kojoj se mladi inovator ili poduzetnik lako izgubi. Kada se uspoređujemo s konkurencijom u inozemstvu, ondje država radi za njih, a ovdje mi radimo za državni aparat. Dok se to ne promijeni, neće biti bolje, zaključuje Feletar.

Prije tri godine Josip Glušac je u Kini otvorio tvrtku za uvoz i izvoz koja se dosad bavila samo izvozom iz te zemlje. Prvi njegov veći posao u suprotnom smjeru bit će uvoz ledenih vina Vinarije Bodren.

Sajam luksuznih proizvoda u Sanyi bio je odličan izlog za ledeno vino i Kinezi su oduševljeni njime, ispričao nam je Josip Glušac. U moru izlagača iz cijelog svijeta štand s hrvatskim proizvodom bio je pravi hit, a stručnjaci su Bodrenovo ledeno vino ocijenili najvišim ocjenama. Suradnja s Vinarijom Bodren prva je uspješna kad je riječ o uvozu, a da se to ostvari, trebale su proći pune dvije godine.

Najveći problem bile su nam dozvole koje smo morali dobiti kako bismo mogli uvesti vino u Kini. Budući da je riječ o hrani i piću, kontrole su rigorozne i morali smo proći sva testiranja. Samo smo papire skupljali više od šest mjeseci, a onda su nam rekli da nismo dobro sve ispunili. Tu mi je od pomoći bila supruga koja zna jezik i znatno smo lakše rješavali nesporazume. Sada nakon dvije godine imamo sve dozvole i na sajmu smo predstavili vino. Kinezi su oduševljeni i ne bih se čudio da prodamo kompletu zalihi koju Vinarija Bodren ima, istaknuo je Glušac.

Sajam je održan u gradu Sanya na jugu Kine koji se nalazi u pokrajini Hainan. Glušac se ondje smjestio sa svojom kompanijom, a u uvozu odlučio je igrati na kartu ekskluzivnosti i kvalitete. Zbog toga se odlučio na Bodrenova ledena vina koja su dobila čak 22 Decanterove medalje. Kinezi s najvećom platežnom moći žele samo vrhunske proizvode i sve provjeravaju putem interneta. U pokrajini Hainan ovo im je prvi dodir s hrvatskim vinima i zbog toga su iznenađeni kvalitetom.

Gotovo sam siguran da ćemo prodati kompletu proizvodnju, od tri do četiri tisuće butelja po 60-ak eura. Posadeni su i novi nasadi, i to 20-ak tisuća trsova, te sam uvjeren da će Bodren kompletu proizvodnju koja bi mogla dostići 20 tisuća butelja mogao plasirati u Kini, dodao je Glušac.

U tri godine s početnih tisuća eura s kojima je otvorio kompaniju sada je na godišnjim prihodima od nekoliko milijuna kuna. Iako je uvoz jedna od grana na koju se misli fokusirati, Glušac je trenutačno okrenut više izvozu. Suradnja s tvrtkama iz regije pri nabavi opreme iz Kine.

Dobivamo narudžbe od kompanija iz regije te onda po Kini skupljamo ponude od raznih tvornica koje odgovaraju klijentima. Mi smo posrednici jer mnogi su se opekli u suradnji s Kinom kada bi naručili robu, a umjesto toga dobili kontejner pun pijeska. Mi smo jamstvo da se to ne dogodi jer kontroliramo robu do ulaska na brod. Suradnju s dosta kompanija iz regije jer tu je prednost poznavanje jezika i običaja. Iako sam naučio kineski, dosta mi pomaže moja žena koja je Kineskinja, rekao je Glušac. Kineska birokracija u početku mu je stvarala probleme, ali sada se naviknuo na njihov način rada. Kada je riječ o izvozu, Kinezi su tu otvoreni i bez velikih problema sve prolazi carinu, a kod uvoza je pak drukčija priča.

Kada smo mi uvozili ledena vina, morali smo unajmiti i carinsku hladnjaču u kojoj je vino stajalo dok ne prođe testiranja i carinu. To nije jeftino, ali nadamo se da će se na kraju isplatiti, rekao je Glušac.

Nakon vina koje na kinesko tržište već izvozi Badel 1862, sada će to učiniti i Vinarija Bodren, a kinesko tržište moglo bi biti dobro za izvoz još nekih hrvatskih proizvoda. Ponajprije se tu misli na pršut i kulen koji bi svojom kvalitetom mogli osvojiti Kineze.

Bio sam u pregovorima s nekoliko hrvatskih proizvođača kulena, ali problem je što mnogi nemaju izvozne certifikate. Ne želimo surađivati s proizvođačima koji imaju osrednju kvalitetu, već samo s nagrađivanima jer to jedino tu može proći. Kada se još malo razvijemo, i mi ćemo pomagati više hrvatskim proizvođačima, ali trenutačno moraju sami napraviti neke osnovne preduvjete, poručio je Glušac.

Na sajmu su Kinezi bili oduševljeni i da smo imali vina sa sobom, odmah bismo ih prodali. Ovakvo što pokušao sam na sajmu u Moskvi, ali nisam imao vezu za to tržište kao sada. Ako ovo zaživi, riješio sam prodaju cijele svoje proizvodnje te mislim da će mi se širenje nasada isplatiti. Ako uspijemo, proširit ćemo proizvodnju na ostala predikatna vina, a ne samo na ledenu berbu, optimističan je i Drenški.