Banke ne žele ni Hamagovo jamstvo

Putničkim agencijama na naplatu je stigao obračun poreza za prvo tromjesečje i neke od njih prilično su se iznenadile. Od prvoga srpnja, otkad je Hrvatska ušla u EU, agencije koje organiziraju putovanja unutar EU plaćaju porez prema stopi od 25 posto, što do tada nisu morale.

• Naša realizacija prometa u prva tri mjeseca bila je ove godine za petnaest posto manja nego lani, a porezne su se obveze utrošile. Taj teret nismo prebacivali na kupce zbog slabe kupovne moći. Plaćamo jednu od najvećih poreznih stopa u Europi, a među najslabijim smo kupovnim tržištima. Bilo bi realno da plaćamo povlaštenu turističku stopu od trinaest posto, koliku imaju hotelijeri – žali se Ivan Pukšar, vlasnik agencije Kompas Zagreb čije su se porezne obveze u prva tri mjeseca 2013. bile 138 tisuća kuna, a sada su 376 tisuća.

Visina poreznih davanja nije jedini problem. Otkako su novi propisi stupili na snagu, agencije još ne znaju obračunavaju li porez ispravno, a i porezni savjetnici ne mogu se uskladiti. Željko Trezner, direktor Udruge hrvatskih putničkih agencija, kaže da unutar EU nitko ne primjenjuje sniženu stopu PDV-a. – Zabrinite su uglavnom velike agencije koje se bave outgoing-putovanjima, no na to su trebale unaprijed računati. Istina je da porezni savjetnici ne razumiju specifičnosti poslovanja putničkih agencija. Riječ je o posebnom postupku koji je ujedno najkomplikiraniji postupak oporezivanja u EU. UHPA je organizirala konzultacije za porezne savjetnike, no pojavio se samo jedan – tvrdi Trezner.

Najviše nedoumica stvara se pri oporezivanju paket-aranžmana, kad se primjenjuje poseban obračun oporezivanja. Ako je agencija samo posrednica u bukiranju smještaja, primjenjuje se redovita stopa od trinaest posto; međutim, ako objavi katalog s, primjerice, dodatnim uslugama osiguranja, oporezuje se prema stopi od 25 posto. Agencije to ne znaju objasniti poreznicima, a poreznici ne znaju odgovoriti na pitanja agencija.

Nekoliko nam je poduzetnika u posljednje vrijeme reklo da su im poslovne banke odbile dati kredit iako su imali jamstvo Hamag Investa. U toj instituciji priznaju da banke mogu, pogotovo u slučajevima malih poduzetnika koji posluju kraće od dvije godine, odbiti kreditiranje, ali i da je postotak odbijenih samo pet posto.

• Pismo namjere vrijedi šest mjeseci i poduzetnik ima dovoljno vremena zatražiti kredit od druge banke bude li odbijen u prvoj. Broj odbijenih na kraju vrlo malen – kažu u Hamag Investu.

Održavanjem Glavne skupštine Croatia osiguranja odigran je posljednji čin u preuzimanju tog osiguravatelja koje provodi Adris grupa. Logično, predsjednikom NO-a Croatia osiguranja imenovan je Ante Vlahović, a njegov izbor za predsjednika Uprave CO-a pao je na Sanelu Volarića, donedavnom zamjeniku regionalnog člana Uprave za operacije Allianza sa sjedištem u Münchenu. Osim Volarića u novoj će upravi biti Nikola Mišetić, dosadašnji direktor razvoja u Adrisu, i Andrej Koštomaj, koji dolazi iz regionalnoga Googlea. Dosadašnji predsjednik Uprave Krešimir Starčević i član Uprave Ivan Fabijančić odlaze iz CO-a.

Ekspati nisu samo hrvatska pojava. Riječ je o izvrsnome stručnom kadru bilo koje države koji privremeno ili trajno ode u inozemstvo za razliku od drugih emigranata, prosječno kvalificiranih radnika.

Prije godinu dana Gordan Maras, ministar poduzetništva i obrta, tijekom službenog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama sastao se i s iseljenim Hrvatima te ih pozvao investirati u Hrvatsku, a pripadnike druge i treće generacije i na povratak u domovinu djedova i očeva. Nije prvi hrvatski dužnosnik koji je to učinio, ali iseljeni Hrvati, tradicionalno nostalgično odani domovini, ipak vrlo malo investiraju u Lijepu Našu, a još manje ih se odlučuje na povratak.

Teško će se, primjerice, iz Kanade vratiti u domovinu, u kojoj je gotovo 400 tisuća nezaposlenih, a u idućih deset godina isto toliko novih radnih mjesta otvoriće se u kanadskoj pokrajini Alberta. Usput, Thomas Lukaszuk, ministar poslova, kvalifikacija, obuke i rada te kanadsko-pokrajinsko posredstvom hrvatskih medija poručuje da će posla biti i za Hrvate pa neki već ‘pakiraju’ kovčege.

Bilo bi izvrsno kad bi u Lijepoj Našoj bilo posla za sve nezaposlene, potomke iseljenih Hrvata, te ulagače poput bogate čileanske obitelji Lukšić, koja se poduzetnički angažirala u Hrvatskoj, ali u ovome tekstu više ćemo se baviti trenutačnim hrvatskim fenomenom ‘odljevom mozgova’, odnosno novim gastarbeiterima ili prema globalnoj terminologiji – ekspatima.

Riječ je o intelektualnoj i znanstvenoj eliti koja radi na najvažnijim svjetskim istraživanjima u najpoznatijim svjetskim laboratorijima ili u najvećim kompanijama poput Facebooka, Googlea… Ekspati nisu samo hrvatska pojava, riječ je o izvrsnom stručnom kadru bilo koje države koji privremeno ili trajno odlazi u inozemstvo, za razliku od ostalih emigranata, prosječno kvalificiranih radnika.

Iako na svjetskom tržištu rada raste nezaposlenost, poslodavci se ‘trgaju’ za ekspatima, čije znanje, ideje i kreativnost tvrtkama jamče inovativnost, konkurentnost i visoki profit.

Njihove matične zemlje imale bi iznimno veliku korist od angažmana ‘prebjega’ koji svoje znanje i usluge prodaju u zemljama Europske unije, SAD-u, Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Kataru, UAE-u, a odnedavno i u Kini. Ekspate kao neiscrpljiv zlatni rudnik prepoznale su najrazvijenije države, čak i mnogo-ljudna i donedavno samozatajna Kina, koja poput Engleske i nekih drugih država želi vratiti svoje stručnjake iz inozemstva. No zasad te namjere najlakše ostvaruje Izrael, što se itekako vidi u snazi gospodarstva te države.

Hrvatska, nažalost, samo površno medijski poprati svjetski uspjeh svojih ‘odbijenih’ državljanina, a nema ni volje, ni želje, iskoristiti njihov potencijal. Kako drukčije, primjerice, shvatiti odustajanje od primanja hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića, molekularnog biologa, za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iako ga je u članstvo 2010. godine primila Leopoldina, najstarija akademija prirodnih znanosti u svijetu.

Profesor Đikić znanstvenik je svjetskoga glasa, koji je kao najbolji student u generaciji diplomirao prije roka na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorirao u SAD-u, a karijeru nastavio u Njemačkoj kao voditelj laboratorija u Ludwigovu institutu za istraživanje raka na Sveučilištu Uppsala. Na međunarodnom natječaju 2002. godine Đikić je izabran za profesora na Medicinskom fakultetu Goetheova sveučilišta u Frankfurtu u Njemačkoj. Kao voditelj grupe za molekularnu signalizaciju Instituta za biokemijsku sveučilišta Goethe profesor Đikić je otkrio 2004. mehanizam zaštite stanica organizma od karcinoma. To mu je otkriće priskrblilo nagradu Američkog udruženja za istraživanje raka.

No znanstveni rad profesora Đikića više je puta nagrađen najprestižnijim nagradama: 2000. godine njemačka zaklada Boehringer Ingelheim dodijelila mu je nagradu u konkurenciji znanstvenika mladih od 35 godina, 2002. primio je nagradu švedske zaklade Alek K. Fernstrom za otkrića o faktorima rasta i njihovim receptorima, a istraživačka zaklada Deutsche Forschungsgemeinschaft nagradila ga je 2012. najprestižnijom njemačkom znanstvenom nagradom Gottfried Wilhelm Leibniz za 2013. vrijednom dva i pol milijuna eura.

Bilo ih je još, a posljednju u nizu nagrada Đikić je dobio prošle godine od njemačke zaklade Ernst Jung za medicinu. Profesor Đikić objavio je više od stotinu znanstvenih radova, a pokušao je i volontirati kao voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora u MedILS-u u Splitu, ali profesio-