Dvije zadovoljštine

Prihvaćanje Akcijskog plana podrške izvozu poklopilo se s viješću da industrijska proizvodnja, potaknuta izvozom, raste treći mjesec zaredom. Hoće li ekonomski i politički zatupanci napokon progledati?

Ispričavam se svim čitateljima Lidera, žrtvama ekonomskog stanja i poslovne klime u Hrvatskoj, ali dio današnje kolumne bit će pretjerano pozitivno intoniran. Bez obzira na katastrofalnu opću stvarnost i sve beznađe koje je zahvatio društvo i najveći dio poslovne zajednice. Od prvog broja Lidera, dakle svih ovih osam i pol godina, kao glavnu polugu za ozdravljenje nacionalne ekonomije ističemo izvoz. Zato smo prije tri godine osnovali i Liderov klub izvoznika. Često nam se činilo da pišemo i govorimo uzalud. Ne samo da političari i većina mainstream ekonomista nisu uzimali u obzir naše argumente da samo u međunarodnoj razmjeni možemo zaraditi za kupnju inozemne robe i otplatu kredita nego je i šira javnost bila gluha za tu jednostavnu logiku.

A onda nam se u razmaku od tjedan dana dogode dvije zadovoljštine. Prvo je održana javna sjednica Vladina Povjerenstva za internacionalizaciju hrvatskoga gospodarstva, na kojoj je prihvaćen Akcijski plan podrške izvozu 2014.-2015. Gotovo istodobno objavljeno je da industrijska proizvodnja raste treći mjesec zaredom te da se ‘zasluge za oživljavanje domaće proizvodnje pripisuju izvoznoj potražnji’. Nema zavaravanja. Niti će Akcijski plan podrške izvozu u kratkom roku donijeti veliki preokret niti će izvozom oživljena industrija uspjeti pokriti minuse koji će biti ostvareni u osobnoj i javnoj potrošnji i investicijama. Ali valjda će i najvećim ekonomskim zatupancima postati jasno gdje je rješenje. Nažalost, poznavajući naopaku logiku političara u ovoj zemlji, njihovo tumačenje rasta izvoza i proizvodnje može biti opasno. Ako uz nepovoljan tečaj i sve veće unutrašnje namete koji se tovare na izvoznike uspijevaju ostvarivati rast – pa može ih se još malo opterećiti. Žilavi su oni. Neka podnesu još malo poreznog tereta, rasta cijena usluga…

Neki bi normalan političar, međutim, na činjenicu da postoji dio nacionalne ekonomije koji je toliko žilav da i u najgorim poslovnim uvjetima pokazuje rast (izvoz posljednjih mjeseci raste stopama od desetak posto) bacio u smeće sve druge planove i svu snagu usmjerio prema tim igračima. Koji bi, kad bi imali pravi vjetar u leđa, a ne sve više utega na nogama, mogli napraviti čuda. Jer gdje je taj rast od stranih investicija? Pitanje je isto za sve stranke na političkoj sceni, jer i pozicija i opozicija slijepo se drže diletantskih programa temeljenih na nebuolozi da samo (strane) investicije mogu spasiti Hrvatsku.

Upravo suprotno, i danas im fotelje spašavaju samozatajni, mali i srednji poduzetnici. Koji direktnim izvozom (ili isporukama robe i usluga za potrebe direktnih izvoznika), uza sva zlostavljanja od državnih institucija, osiguravaju plaće svojim tlačiteljima. Treba se nadati da će premijer Zoran Milanović naći vremena da na prvoj sljedećoj sjednici Vlade i formalno prihvati Akcijski plan podrške izvozu i da će u njemu zapisano postati obveza svim ministarstvima. Ne treba biti naivni pa povjerovati da će se taj dobro napisani dokument bespogovorno provoditi. Ali se nakon toga neće dogoditi da kad na tražilici portala Vlade Republike Hrvatske utipkate pojam ‘izvoz’, odgovor glasi: ‘Nije pronađen nijedan članak koji odgovara zadanom upitu’. Usluge za izvoznike, aktivnosti za povećanje izvozne konkurentnosti i lepeza aktivnosti koje potiču povećanje izvoza možda se, kad postanu javno dostupne, neće činiti posebno revolucionarne. Ali s obzirom na dosadašnju praksu, to je kopernikanski obrat.

Ovog me tjedna na ‘obavijesni razgovor priveo’ vjerni čitatelj Lidera, poduzetnik čija tvrtka u branši teško pogođenoj krizom izvozom ostvaruje više od 50 posto prihoda i tako spašava 600 radnih mjesta. Pita zašto smo prestali kao rješenje spominjati promjenu tečajne politike i slabljenje kune kako izvoznici ne bi svake godine bili sve nekonkurentniji. Naravno da ima pravo. Tečaj mora biti dio izvozne strategije. Ali kad bi se ustrašenim političarima danas spomenulo da u akcijski plan mora ući i promjena tečaja – bojimo se da takav dokument nikad ne bi prošao Banske dvore. Preostaje politika malih koraka za izvoznike, a velikih za sluđenu političku i opću javnost zemlje koja je zapravo kolektivnom glupošću bankrotirala.