Hrvatska je zemlja dioničara, kladioničara i igara na sreću

Čini se da je točna izreka ‘U životu ništa nije sigurno osim smrti i poreza’. Planira se porez na nekretnine, porez na kamate na štednju, oporezivanje reinvestirane dobiti. Osim što političari ne drže do svoje riječi budući da i prije najavljenih rokova dolaze nova porezna opterećenja, ne zanima ih ni nikakav ozbiljan posao. Premijer Zoran Milanović rekao je da smo u prosjeku i da nismo strašno porezno opterećena zemlja. To nije istina. Možemo samo usporediti porez na dobit u susjedstvu: u Srbiji je 10 posto, u Crnoj Gori devet, a u Hrvatskoj 20 posto! Investitor će se vrlo lako odlučiti gdje ulagati, a to sigurno neće biti Hrvatska. Između ostalog, to je jedan od razloga zašto nema investicija. Linić razmišlja kao poreznik. Nažalost, ponajprije radi na rezanju, kao administrator i razmišlja slično svojem prethodniku Ivanu Šukeru. No poštujem ga. Na kraju krajeva, zna da mora popuniti rupu bez dna. Nije on taj koji treba pokrenuti gospodarstvo, samo mu mora omogućiti da diše. Ministar prometa, ministar gospodarstva, svi oni moraju divljački gurati kao bikovi na burzi.

Banke se boje odljeva depozita zbog poreza na kamate na štednju. Je li to mala šansa za burzu? Svakako će ih to stajati. Nemam ništa protiv toga jer bi ljudi mogli prijeći na burzu i dio svog novca presumjeravati u dionice i druge financijske instrumente. Ali bez obzira na to, mnogi još uvijek ne znaju da danas mogu sami trgovati na burzi, kupovati ili prodavati što god ih je volja. Dovoljni su PC i internet, a troškovi su minimalni, čak i kada je porez u pitanju. Ovo je ionako država dioničara, kladioničara i igara na sreću. Tržište stagnira već sedam godina i naravno da je burza očajna kad je i gospodarstvo očajno. Takvima nas, između ostalog, svi doživljavaju.

I investitori, čini se. Sada se najavljuju radikalni potezi u privlačenju investicija, opet povjerenici za investitore, novi planovi itd. To je izvađeno iz naftalina. Hoće li i povjerenici imati iskustva u privlačenju investicija kao ravnatelj Agencije za investicije i konkurentost Damir Novinić, koji se svojim iskustvom hvalio? Bilo bi zgodno saznati koje je to investicije pri vukao dok je radio na HRT-u ili u američkoj ambasadi. A k tome, njegova je zamjenica arhitektica po struci. Nemam ništa protiv njih, ali pitam se koje su bile njihove predispozicije. Tu dolazimo do problema kadroviranja i nepotizma jer očito na takva radna mjesta dolaze ljudi koji ne razumiju posao koji trebaju raditi, niti imaju praktičnog iskustva. Zaista sam vjerovao da SDP može pokrenuti gospodarstvo, donijeti neke promjene. Da su ozbiljna stranka i da su zaista shvaćali u kakvoj smo zemlji živjeli, već tada kada su dolazili na vlast imali bi sve pripremljeno, a ne bi tek nakon dvije godine vladavine donosili planove i strategije. No naši su analitičari prognozirali da će već 2009. krenuti na bolje. To se, kao što vidimo, nije dogodilo.

Prognoze nam nisu jača strana. Od 2000. do 2010. od 30 prognoziranih, stopa BDP-a pogođena je u samo dva slučaja. U pet slučaja čak je i smjer bio pogrešan. Imamo mozgove, profesore i analitičare koji su, bojim se, ponajprije animirani privatnim interesima. Primjerice, da Željko Lovrinčević sada postane savjetnik premijera vjerojatno više ne bi kritizirao, nego bi govorio lijepe stvari. Ljubo Jurčić čini se kao da je ljutit na cijeli svijet jer nakon što je bio ministar gospodarstva nije imao nikakav ozbiljan i jači angažman. Takvi analitičari uvijek su nekako u prvom planu. Bez obzira na to što vjerujem u njihovo znanje, nažalost, ne mogu vjerovati u njihovu iskrenost.

Usuđujete li se vi prognozirati? Nama slijede još teža vremena. Tek sad krećemo u reforme jer ono što je SDP trebao napraviti odmah nakon što je došao na vlast, nije. Oni su se pretvorili u samodopadnu stranku koja se dvije godine bavila kadroviranjem i poskupljanjem. A sve priče koje su trebale pokrenuti gospodarstvo, poput obnove fasada, nisu se obistinile. To samo govori da nisu ni bili spremni za reforme. Sada su dovedeni pred zid i moraju poduzimati određene mjere, ali u tome se vidi problemi u komunikaciji unutar koalicije. Za razliku od HNS-a, SDP ima mnogo više unutarnje snage i kadra koji bi mogao i trebao angažirati, a imaju i nekakav ‘background’. HNS je prema mom mišljenju trenutačno najveći problem. To je klijentelistička stranka i nema nikakvoga kadra. U rukama ima najjače sektore, a njima ne zna upravljati. Slušajte samo što izlazi iz usta ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Neki dan govorio je da smo mala zemlja i da se ne možemo ponašati i imati vizije kao nekakva velika zemlja. I onda kaže da nismo Finska. Finska je tipičan primjer male zemlje kao Hrvatska i upravo je Hrvatska trebala napraviti ono što i Finska. Kad im se 90-ih gospodarstvo raspadalo, sve su snage usmjerili u stvaranje kompanije oko koje će se okupiti cijelo gospodarstvo i biti u službi te tvrtke. Tako je nastala Nokia.

Koja bi to tvrtka trebala biti pokretač gospodarstva u Hrvatskoj? Nekada je brodogradnja bila naša Nokia, ali to se sve raspalo. Hoće li to biti tvrtka iz IT-a ili nekoga drugog sektora, uopće nije bitno. Bitno je da imamo mlade, obrazovane ljude koji su sposobni učiniti takvo što, ali, nažalost, odlaze u inozemstvo. Politika to godinama ne percipira. Naši političari žive u virtualnom svijetu. Mladi ljudi već u školi razmišljaju o odlasku iz Hrvatske. To nije posljedica globalizacije, nego shvaćanja da u ovoj zemlji nema perspektive. Dvojim da Milanović i njegovi ljudi dovoljno razgovaraju sa svojom djecom jer bi im u suprotnome bilo mnogo jasnije kako diše njihova generacija, u kakvoj smo situaciji i koliko su nužne promjene.

Stalno spominjete promjene. Koje predlažete? Radikalne zahvate. Javni sektor treba doslovce razbucati. Barata se različitim podacima: sindikati imaju jedne podatke, poslodavci druge, vlada treća, a domaći i strani savjetnici četvrte. Ne mogu vjerovati da u 20 godina nismo mogli napraviti jednu analizu javnog sektora i da se svi relevantni sudionici slože u vezi s elementarnim stvarima.

Srž problema je u radnom zakonodavstvu i dokle god je ono takvo drastične promjene neće doći. Služem se, ali kao burzovnom analitičaru doljna mi je kratka analiza tržišta samo u zadnjih sedam godina kako bi sve bilo jasno. Naša je burza jedna od rijetkih na svijetu koja se gotovo nije pomaknula s najnižih razina s kraja 2008. i početka 2009. Ako pokušamo rekapitulirati zašto je to tako, jasno je da se strukturno ništa nije mijenjalo. Rast BDP-a do 2008. zakamflirao je sve probleme koji su danas kulminirali: ogroman javni sektor i sustav lokalnih jedinica, gospodarstvo koje se zasniva na turizmu i graditeljskom bumu, gotovo bez industrije, jako mnogo nezaposlenih u odnosu na radno sposobno stanovništvo, enorman broj umirovljenika kao i enormna porezna presija i pravna nesigurnost. Mnoge od tih činjenica svoje korijene vuku iz početaka samostalnosti i busanja u prsa, kao i nepoštovanja nekih jednostavnih ekonomskih pravila. Ipak, ako se zadržimo samo na razdoblju od 2008. do danas, jasno je da je politika najodgovornija.

Kako gledate njen utjecaj na privatizacijske procese? U hrvatskim bi rukama trebale ostati samo strateške kompanije. I sve koje imaju neku proizvodnju. Petrokemija bi, primjerice, trebala ostati u našim rukama jer ima proizvodnju, a time se ipak na neki način može utjecati na tržište. Više sam pobornik ideje da tvrtke o kojima ovisi proizvodnja neke zemlje budu bliže državi. Ali što se tiče, recimo, HPB-a ili Croatia Airlinesa, ne vidim ništa strateško.

Iako je turizam bitan sektor za Hrvatsku, a privatni kapital računa samo profit? Drugim riječima, iako to znači da bi mogle biti uskraćene neke linije jer su neprofitabilne? To se već događa sa željezničkim linijama. Hoće li CA biti u vlasništvu Emirata ili nekoga drugog, mislim da nije fundamentalno bitno za hrvatsko gospodarstvo. U svakoj situaciji bitan je ugovor i što u njemu piše. Treba postaviti uvjete, a ne pristupati sindikalno, kako se sada pristupa.

Svojedobno ste rekli da bi i Ina trebala biti u hrvatskim rukama. Još uvijek stojite iza toga? Smatrao sam, a smatram i dalje da bi Inu trebali pokušati vratiti. Mogli bi mirovinci uskoro, ali treba prilagoditi zakone trenutačnoj situaciji. Svjestan sam da nemamo novca, a i Vlada je svoje prilike propustila. Prodaivali smo Inu kad nije trebalo prodavati, zato kad nije trebalo… Odluke se donose preko koljena i donose ih nekompetentni ljudi koji svoj autoritet ne crpe iz znanja i sposobnosti već iz pozicije.