Milanovićeva ključna dvojba: kako otići s mjesta premijera

Odlazak Zorana Milanovića prije redovitih izbora ima smisla jedino ako označi promjenu sustava. Ne bih htjela da premijer ode kao žrtveni jarac kako bi stari sustav ostao spašen.

Bivši medijski podupiratelji s lijevog spektra političke scene Milanovića medijski cipelare, brutalnije nego oni s političke desnice. Uostalom, oporbi nastavak Milanovićeva mandata odgovara, jer joj svakim danom donosi sve više glasova.

U modelu ‘Ivo Sanader’ bit će prisiljen abdicirati, uz neki izmišljeni razlog u koji nitko neće povjerovati. Može reći da je umoran i da ima česte migrene. I otići na dulji odmor. U tom slučaju sva krivnja za neuspjeh i gospodarsku katastrofu pada na žrtvenoga jarca Zorana Milanovića, pozadinske strukture koje upravljaju ovim našim tranzicijskim sustavom dogovorne demokracije dobivaju vrijeme za nova preslagivanja i pokušaj zadržavanja kontrole nad upravljanjem državom, ne samo do sljedećih izbora nego i nakon njih. Još prije parlamentarnih izbora otvara se prostor za novu, možda neku (polu)tehničku vladu te izvjestan konsenzus s HDZ-om oko tisuću puta opjevanih strukturnih reformi. Time se učvršćuje i donedavno poljuljana stranačka pozicija šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, on dobiva na značenju već prije izbora, sudjeluje u spasavanju države iz ponora za koji je kriv žrtveni Zoki. A poslije parlamentarnih izbora ostavlja se mogućnost raznih koaliranja. No zadržava se kontrola nad sustavom dogovorne politike, ništa se suštinski ne mijenja osim što se stari ljudi rotiraju na novim pozicijama. Uostalom, križaljke se po stranačkim oligarhijskim kružocima već prave. A one su ujedno osnovni smisao takve dogovorne politike, koja je i osnovni razlog što se nalazimo pred gospodarskom katastrofom s kojom se takva politika ne može nositi.

U modelu ‘Jadranka Kosor’, dakle ako Milanović ostane čvrst u namjeri da odradi premijerski mandat do kraja, medijskom cipelarenju i političkim pritiscima unatoč, izvjesno će izgubiti i parlamentarne i unutarstranačke izbore. Zato bivši obožavatelji danas ohrabruju po Zoranu Milanoviću ne bi li pripremili teren da ga netko uvjeri u prihvaćanje modela ‘Ivo Sanader’, jer to bi počelo mogućnost da i nakon sljedećih parlamentarnih izbora oni ostanu negdje na vlasti ili negdje pri vlasti. Postoje teorijski i neki drugi načini da se makne Zorana Milanovića iz Vlade i iz politike, poput izglasavanja nepovjerenja u Saboru, ali to je moguće jedino uz sudjelovanje SDP-a, koji bi time ugrozio sam sebe. Dakle nije realna opcija. Najrealnije je ono što se upravo događa – medijskim i političkim pritiscima nastojati natjerati Zorana Milanovića da odstupi. Zahtjeve za odstupanjem osnažio bi i poraz na europskim izborima. Zato odjednom bivši Milanovićevi obožavatelji počinju uzdizati Tomislava Karamarka, zato su se odjednom, u korist HDZ-a, a na štetu SDP-a, promijenile famozné ankete, koje su oduvijek bile više barometar želja nego odraz stanja. Milanović je uistinu loš, pa i katastrofalni predsjednik vlade. I kada bude odlazio, željela bih da uistinu zbog toga ode. Uz to, njegov odlazak prije redovitih izbora ima smisla jedino ako označi promjenu sustava koji generira politiku podobnosti, zaštite oligarhijskih interesa i nekompetencije. Ne bih htjela da Zoran Milanović ode kao žrtveni jarac kako bi stari sustav ostao spašen, bez obzira na boju vlade koja će ga naslijediti – desna, lijeva ili mješovita. Kad već nije mogao otići kao Tony Blair, voljela bih da ode kao Jadranka Kosor. A osobito da poslije njega ne dođe novi – Zoran Milanović.