Nova likvidnost

U ovoj ekonomskoj tjeskobi vrijeme je za ozbiljnu suradnju fiskalne i monetarne politike. Država mora osloboditi prostor za intervenciju. Čak i kada bi već sutra počela s ozbiljnim rezanjem vlastitih pipaka u ukupnom BDP-u, za učinke takvog čišćenja nema vremena.

Ako želiš radikalno, pozovi žene. Milanu Opacic ili Vesnu Pusić, recimo. Prva je prije mjesec dana predstavljala ‘radikalne’ reformske mjere fiskalne konsolidacije, druga je nedavno najavila radikalne mjere u lovu na investitore. Za razliku od njih, potpuno nezanesen idejom radikalnog, njihov je nadređeni, premijer Milanović, muški najavio odlučne mjere. Valjda svjestan da nijedna dosadašnja invazija na ulagače proračun nije preplavila prihodima. To ga, doduše, nije spriječilo da pristane na radikalnu mjeru osmišljavanja posebnih povjerenika koji bi investitore vodili za ruku kroz šumu birokracije. S obzirom na to da Hrvatska već ima institucije i tijela osnovana upravo radi uklanjanja zapreka za investitore, razumljivije je zašto premijer misli da su nove mjere ‘odlučno možda’. No čak ni to nije originalna sintagma; kao njezin vlasnik u povijesti je već zabilježen Milanovićev prethodnik Ivica Račan.

Zasad radikalno i odlučno raste samo porezna represija. Mjesecima ekonomisti vrište kako je krajnji čas da vlast prestane nestručno pipkati po porezima i dohvatiti se rashodne strane proračuna. To, naravno, zbog birača ne bi bilo zgodno, zamorne su predizborne bitke već počele, pa je najzgodnije proturit ideju oporezivanja bogatih. I ne htijući, vlast je nabola na dobru ideju oporezivanja štednje. U normalnim zemljama, sa živim ekonomijama, cilj takvog poreza pogoda u ‘sridu’ – kapital iz neaktivne sfere silom odvlači u investicije. Nešto poput inflacije. No nasilno oporezivanje kojim će se prikupiti za proračun mizernih 300 milijuna kuna imalo bi smisla kada bi radikalnost bila crta u svim ostalim sferama odluka.

U ekonomiji radikalno zapravo podrazumijeva šokantno. Ideju šok-terapije prvi je u nas spomenuo profesor ekonomije Ivo Bičanić, i to prije četiri godine! No bilo bi nepoštano reći da nas vlast otad ne šokira. Itekako to radi. Danas se odluka osmisli, sutra se klima, prekosutra više ne postoji. U fazi psihološke hibernacije za radikalno više nitko nema volje. Privatni je sektor, dakle i banke i većina poduzeća, dignuo ruke od rizika jer se ne isplati. Za rizik više nema ni živaca, ni kapitala ni vjere. U takvoj ekonomskoj tjeskobi preostaje samo državni intervencionizam. Ili, politički korektno rečeno, vrijeme je za ozbiljniju suradnju fiskalne i monetarne politike. Prepoznajte to i bivši guverner HNB-a Rohatinski koji, pojednostavljeno, predlaže reprogramiranje državnog duga, uz nižu cijenu i dulji rok otplate kako bi ostalo više novca za intervencije u reanimaciju realnog sektora.

Kritičari su odmah uskočili s argumentima kako su operacije na otvorenom tržištu već bile aktivne 2009., no nitko se nije njima koristio. No to je bilo prije pet godina, inozemni je dug iznosio pet milijardi eura manje, javni dug države 105 milijardi kuna manje, a šanse poduzeća za preživljavanjem bile su višestruko veće. Činjenica da smo ostali na jednoj jedinoj niti koja se zove državni intervencionizam utjeha je za ludake, no ništa više nije preostalo. Država mora osloboditi prostor za intervenciju. Čak i kada bi već sutra počela s ozbiljnim rezanjem vlastitih pipaka u ukupnom BDP-u, za učinke takvog čišćenja nema vremena.

Stvaranje nove likvidnosti moglo bi se proširiti i na ostale dijelove nebankarskoga financijskog sustava, prije svega na mirovinske fondove koji već godinama agitiraju da im se zakonski omogućiti veće ulaganje u dionice kompanija, ne samo u državne obveznice. Doduše, mirovinci nisu toliko ciljali na rizične domaće koliko na profitabilne inozemne kompanije. Upravo je zato Rohatinski spomenuo – konsenzus. Potpuno suradnju države, HNB-a, banaka, mirovinskih fondova i poduzeća. Uz vlast koja razumije svrhu takvog konsenzusa. Tada i samo tada, može se čuti u ekonomskim krugovima – čak i ako za to ne bi bilo dovoljno kapitala oslobođenog operacijama na otvorenom tržištu – država bi nakratko mogla odustati od fiskalnog stezanja.

Kazna za neposlušnost smanjivanja deficita iznosi 0,5 posto namijenjenih sredstava EU. Budući da Hrvatska uvjerljivo najlošije iskorištava fondove – dosad smo uspjeli povući samo 21,7 posto, realna kazna neće boljeti. No u strahu od vlasti koja se ponaša poput životinja pred koje nije isplativo bacati bisere, takav se prijedlog nitko javno ne usudi predložiti.

Ujedno toga, dubinske analize pokazuju u drugom smjeru. Dugo ročnjem. Dubravko Mihaljek, glavni ekonomski analitičar u Banci za međunarodna plaćanja, na Liderovu je susretu guvernera regije ustvrdio kako doprinos rada i kapitala u BDP-u većine zemalja posustaje. Ono što daje poticaj jest, kako on to naziva, ukupna faktorska produktivnost koja nastaje kao posljedica tehnološkog razvoja. Ta je produktivnost u Hrvatskoj između 1992. i 2011. iznosila samo 1,7 posto, dok je to u Slovačkoj čak 6 posto. Zemlje u regiji, dakle i Hrvatska, imaju problema s najvažnijom komponentom – radom. Otvara se malo radnih mjesta, radna je snaga nedovoljno obrazovana, što sugerira da postoje ozbiljni problemi školskog sustava i njegove usklađenosti s potrebama realnog sektora.

Preporučuje, ukratko, ono što je svojedobno napravila jedna od baltičkih zemalja, Estonija. Uz reforme tržišta rada, obrazovanja, javnog sektora, bacila se na ulaganje u nove tehnologije, inovacije, istraživanje i razvoj. S obzirom na recesijski uteg, konsenzus o korištenju dodatne likvidnosti mehanizmom operacija na otvorenom tržištu bila bi vatrogasna mjera. Koja ne može zamijeniti odsutnost dubokog kopanja – uvođenje vladavine prava, dakle čišćenje pravosuđa; spremnost da se ustraje u provođenju reformi bez obzira na cijenu; nužnost postojanja spremnosti birača da se promijene. Vrijeme sigurnog zapošljavanja u državnoj službi trebalo je završiti prije 25 godina. Vrijeme je da svi naučimo što znači prihvatiti odgovornost za vlastite odluke. Problem je što i taj primjer mora pokazati – država.