Hrvatska bi trebala imati samo tri vrste poreza: porez na dohodak, progresivni porez za regulaciju redistribucije bogatstva i porez kojim se stimulira ili destimulira neko ponašanje. Porez na dohodak mora se određivati uredbom da bi Vlada mogla pravodobno reagirati na promjene u potražnji.
U stvarnosti su za normalno funkcioniranje gospodarstva i upravljanje agregatnom potražnjom potrebne i poželjne samo tri vrste poreza: porez na dohodak (plaću), progresivni porez za regulaciju distribucije bogatstva i porez kojim se stimulira ili destimulira neko ponašanje (npr. ekopristojbe za motorna vozila koja ne zadovoljavaju ekološke standarde). Drugi porezi, doprinosi, trošarine i pristojbe posve su nepotrebni. Temelj poreznog sustava mora biti oporezivanje dohotka jer se jedino tako može učinkovito upravljati agregatnom potražnjom. Stope poreza na dohodak ne smiju biti ‘zapržene’ u zakon, nego se moraju određivati Vladinom uredbom. Samo tako Vlada može pravodobno reagirati na promjene u potražnji i učinkovito suzbiti eventualne inflacijske pritiske, odnosno izvući nam višak novca iz džepa ili potaknuti potrošnju smanjenjem poreza. Zato je porezna politika, zbog koje deficit može biti veći ili manji, glavni alat države za utjecaj na visinu agregatne potražnje u gospodarstvu.
Pojednostavljeno: U krizi država mora smanjiti poreze, što automatski povećava deficit. Kad se ekonomija oporavi, veća gospodarska aktivnost automatski će smanjiti deficit. Kad se gospodarstvo ‘pregrije’ (nastavak rasta agregatne potražnje uz punu zaposlenost i iskorištenost proizvodnih kapaciteta), država mora povećati poreze kako se ne bi dogodila inflacija. To će dodatno smanjiti deficit ili će zbog toga čak nastati suficit.
To znači da je deficit rezultat potražne politike, a ne mogućnosti ili nemogućnosti poduzeća i stanovništva da porezima napune proračun. Mali deficit uz veliku nezaposlenost u krizi i velik deficit uz punu zaposlenost tijekom rasta simptomi su pogrešne porezne politike. Deficit se može financirati samo uporabom depozita koji su već u bankarskom sustavu ili stvaranjem novih. Ako mirovinski i investicijski fondovi ili osiguravajuća društva kupuju državne obveznice, za to se koriste depozitima koji su već u bankarskom sustavu. Država tim sredstvima može pokriti samo manji dio deficita, što znači da se ostatak može pokriti jedino stvaranjem novih depozita. To se može napraviti zaduživanjem u inozemstvu, no posljedica je HNB-ovo izdavanje kuna, ili zaduživanjem kod domaćih banaka koje kreditiranjem stvaraju novac. To znači da se deficit može financirati izdavanjem kuna jer u oba slučaja u bankarskom sustavu nastaju novi depoziti. Sto izdanih kuna ima jednaku kupovnu moć kao sto pozajmljenih.
Zato, ako država izdaje vlastitu valutu, porezi ne služe za financiranje državne potrošnje, nego za reguliranje količine novca u optjecaju i za regulaciju potražnje za domaćom valutom. To znači da država ne prikuplja poreze jer treba novac od građana, nego obrnuto – građani trebaju novac od države kako bi mogli platiti poreze! Viši porezi znači veću potražnju za domaćom valutom, a niži porezi manju. To je vidljivo u sadašnjoj gospodarskoj situaciji u kojoj imamo mnogo nezaposlenih (nezadovoljena potražnja za kuna) i stabilan kunski tečaj.
Od suvišnih poreza prije svega treba izdvojiti porez na dobit i PDV, koji u sadašnjem sustavu utječu na porast cijena proizvoda i usluga. Poduzeća su uvijek sklona što više ulaganja ostvariti vlastitim sredstvima, pogotovo u sadašnjoj situaciji. Ako im država uzme postotak prihoda, pokušat će to nadoknaditi povećanjem marže. Zato bi trebalo napraviti sljedeće: Zbrojiti sve namete, poreze, doprinose, pristojbe te druga davanja u jedan porez na dohodak (plaću) i smanjiti ga za pedeset posto. Prema potrebi uvesti dodatni progresivni porez na više plaće – zbog pravednije raspodjele bogatstva, ali i zato što za vrijeme gospodarskog rasta niže plaće moraju rasti prema višim stopama od viših plaća kako bi se smanjile sadašnje velike socijalne razlike. Ukinuti PDV i druge poreze na robu i usluge, ali s obzirom na to da je malo vjerojatno da će poduzeća zbog toga sniziti cijene, nego će radije zadržati razliku, ukinjanje treba provoditi postupno. Možda bi za početak čak bilo bolje za više postotaka smanjiti porez na plaću, a PDV smanjiti malo manje, kako bi se osiguralo da više prihoda ostane stanovništvu umjesto poduzećima. Osim toga, udio PDV-a u ukupno naplaćenim porezima iznimno je velik, zbog čega bi njegovo ukidanje, uz smanjenje ili ukidanje drugih davanja, moglo jako pojačati inflacijske pritiske. Do ukidanja PDV se treba plaćati prema realizaciji. Ukinuti porez na dobit poduzeća, ali ne i na dividendu i kapitalnu dobit, na koje treba plaćati porez na dohodak kao i na plaće. Ukinuti druge poreze, doprinose, trošarine, pristojbe i davanja. Za vođenje gospodarske politike najvažnije je ukupan iznos poreza koji država naplati u odnosu na ukupan iznos državne potrošnje, a ne mnogo različitih poreza. Zato se bez problema mogu ukinuti TV pristojba, trošak tehničkog pregleda i registracije vozila (osim osiguranja), upravne i sudske pristojbe, trošak izdavanja osobnih dokumenata te druga davanja koja kompliciraju život jer će ih država ‘naplatiti’ u porezu na dohodak.
