Kron Šef Alstoma na vatri između dioničara i francuskog ponosa

Ponuda američkog GE-a od 13,5 milijardi dolara za kupnju francuskoga energetskog i transportnog diva Alstoma dioničarima je vrlo privlačna, no reakciju vlade nije trebalo dugo čekati. U pitanju su osjetljivi sektori i oko 18.000 radnih mjesta pa se Siemensova ponuda o strateškom partnerstvu – Siemensu energetika, a Alstomu transport i malo novca – čini boljom opcijom. Dioničari i tvrtkino vodstvo nisu sasvim sigurni u to.

Šudbina je izrazito nenaklonjena francuskom predsjedniku Françoisu Hollandeu, koji nikako da pogodi politički jackpot. Dok mu popularnost nepovratno klizi na rekordno niske grane, ekonomski indikatori odbijaju poslušnost, a radikalna desnica Marine Le Pen i opozicijski UMP pažljivo skupljaju svaki njegov izgubljeni bod, ekonomska svakodnevica dijeli mu sve gore i gore karte. Posljednji u nizu problema pojavio se nakon što je američki energetski div General Electric iskazao interes za kupnju francuskog ponosa Alstoma, točnije njegova energetskog dijela, koji čini oko 70 posto ukupnih prihoda kompanije, za 13,5 milijardi dolara. Kako je riječ o vrlo atraktivnom plijenu, u igru se odmah uključio i njemački Siemens, koji je predložio razmjenu imovine i stvaranje ‘dvoglavog europskog šampiona’, pa se Hollande našao, ponovo, razapet između nacionalnih i privatnih interesa. Nijemci su zamislili davanje svog transportnog odjela Alstomu u zamjenu za preuzimanje njegova energetskog, plus nešto gotovine, što je daleko bolje odjeknulo u francuskim ušima jer ostavlja dojam ravnopravnije razmjene. General Electric zato bi istresao hrpicu gotovine i usrećio privatne dioničare, ali i jednostavno odbacio ostatke koji ga ne zanimaju. U nekim drugim okolnostima i u nekoj drugoj državi logika privatnog vlasništva bila bi jedina na stolu, no Francuska je nešto kompliciranija. Alstomovi dioničari i šef Patrick Kron sasvim su jasno dali do znanja koja im je inačica draža, ali politika ima drugačije prioritete, jednako jasno dane do znanja. Iako nema nikakav udio u kompaniji, država je jedan od ključnih kupaca njenih proizvoda.

• Kombinacija dvaju vrlo jakih energetskih poslovanja Alstoma i GE-a stvorila bi konkurentan entitet koji bi bolje služio interesima kupaca – izjavio je Kron.

Prvi korak prema GE-u inače su napravili Francuzi odnosno Alstom, koji je dogovor s Amerikancima pripremio protekla tri mjeseca, dok je navodno vlada ponukala Siemens na uključivanje u priču. S druge strane, nedavnim promaknućem okuraženi ministar industrije i gospodarstva i jastreb s lijevog krila Hollandeove socijalističke stranke Arnaud Montebourg suprotnog je mišljenja: ‘GE i Alstom imaju svoj raspored, i to je onaj dioničara, no francuska vlada ima svoj, onaj ekonomskog suvereniteta’. Vlada se, sasvim jasno, boji eventualnog gubitka radnih mjesta, kojih ionako kronično nedostaje u Francuskoj, nadzora nad energetikom, ali i utapanja vlastitog ‘šampiona industrije’ u mnogo većem stranom sustavu. Premda otvoreno navija za dogovor s Nijemcima i sretnu europsku priču, Montebourg nije isključio GE, ali naglasio je kako želi ‘saveznštva, ne apsorbiranja’. Njegova prva reakcija bila je osjetno oštrija.

‘Nećemo dopustiti Alstomu prodaju nacionalnog šampiona iza leđa dioničara, zaposlenika i francuske vlade’, tvitao je, a prozvao je i Krona za ‘kršenje nacionalne etike’ zato što je pokušao dogovoriti prodaju vladi iza leđa. Prije sastanka sa svim zainteresiranim stranama u ponedjeljak u Elizejskoj palači opet je bio oštar rekavši kako ‘francuske kompanije nisu plijen’. Osim izrazito važne uloge energetike u svakoj ekonomiji, Alstom je rasplamsao emocije Francuza zbog činjenice da proizvodi sve, od TGV vlakova do turbina za nuklearne elektrane, što ga svakako čini strateški važnim igračem za nacionalnu ekonomiju, ali i zato što u zemlji zapošljava 18 tisuća ljudi.

Njegov šef tako sada mora naći rješenje koje će zadovoljiti nacionalni interes i ponos, različite frakcije njegove stranke, zahtjeve regulatornih agencija, želje dioničara i ekonomsku logiku. Vrlo jednostavno. Koliko je situacija nezgodna, sugerira i podatak da se Siemens sada smatra spasonosnim rješenjem premda ga se prije desetak godina, kada je Alstom bio na rubu bankrota, doživljavalo kao lešinara. Siemens je 2004. preko Bruxellesa pokušao blokirati državno izvlačenje Alstoma iz problema kako bi, smatraju Francuzi, lakše preuzeo najbolje dijelove kompanije u raspadu, no nije uspio. Ključni čovjek za spas Alstoma bio je tadašnji ministar financija, poslije predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je uspio iskamčiti blagoslov Europske komisije za državnu intervenciju. Alstom je danas u daleko boljoj poziciji, međutim, nešto više gotovine dobro bi mu došlo zbog pada investicija u energetici proteklih godina (ponajviše u plin i ugljen, gdje je Alstom jak) i posljedičnog gubitka 45 posto vrijednosti dijonic od kraja 2009. godine.

Usprkos pomalo konfuznom stajalištu vlade, prvo otvoreno protiv dolaska Amerikanaca, pa onda otvorene za razgovor, Alstom je jasno prihvatio ponudu ostavivši otvorena vrata i drugom suparniku Siemensu. Tvrdi da bi rješenje s GE-om bilo bolje zato što bi izdvajanje energetskog poslovanja i fokus na transport bili u interesu kompanije. Vladi će udovoljiti uspostavljanjem neovisnog odbora koji će razmotriti američku ponudu do kraja mjeseca, ali i uzimanjem u obzir Siemensa, koji, za razliku od GE-a, nije dao obvezujuću ponudu. Kron je iz tog razloga odbio komentirati interes Nijemaca, kojima pak navodno smeta Kronov manjak kooperativnosti.

Stajalište vlade ponešto je omekšao nakon sastanka Hollanda sa šefom GE-a Jeffreyjem Immeltom, koji je obećao otvaranje novih radnih mjesta, ostavljanje nuklearnih operacija u francuskim rukama i još jači utjecaj Alstoma. U ‘guranju’ akvizicije GE je stavio poseban naglasak na prednost svoje ponude u odnosu na njemačku upravo u pogledu eventualnih rezanja radnika premda nije sasvim jasno tko je pobijedio u tom obećavanju. Siemens je recimo zajamčio kako neće otpuštati najmanje tri godine. General Electric nije potpuno strano tijelo, u Francuskoj zapošljava 11 tisuća ljudi, ali to mu ne ide u korist jer u slučaju spajanja sugerira neizbježnost viška radnika u novom entitetu. Sa Siemensom je problem što se dobar dio poslovanja ‘duplicira’ s Alstomom pa je otpuštanje u nekom trenutku isto neizbježno, zbog čega se i jedni i drugi trse dokazati da će otpustiti manje od onog drugog.

Mnogi su mediji, očekivano, odmah počeli prozivati vladu za miješanje u ekonomske odluke privatne kompanije, a nisu propustili primijetiti ni očit antiamerički ton u cijeloj priči. Osim navijanja za Nijemce u ovom slučaju, Francuzi su bili daleko otvoreniji i prema kineskom kapitalu koji je ušao u mnoge njihove kompanije.

Analitičarima nije promaknula ni duga povijest neuspjelih pokušaja francusko-njemačke ekonomske suradnje, od propalih spajanja telekoma do ne-realiziranih stapanja burzi. Jedan uspjeli primjer, Airbus, pokazuje pak koliko politički odnosi dviju zemalja mogu biti opterećujući za ekonomsku suradnju s obzirom na to da ta kompanija konstantno mora uravnotežavati količinu radnih mjesta s obje strane granice, a donedavno je imala i paralelne menadžerske strukture kako bi se odrazila jednaka nacionalna zastupljenost. Jednostavnije, ni dogovor s Nijemcima nije sam po sebi idealno rješenje. Dodatni problem za odabir Siemensa bile bi komplikacije regulatornog tipa i moguća nužnost odbacivanja dijelova zajedničkog biznisa.

Kombinacija sa Siemensom čini se politički prihvatljivom, no objektivno ni preuzimanje ni razmjena imovine nisu rješenje iz snova za francusku vladu, koja bi najradije jednostavno zadržala Alstom u francuskim rukama. Upletanje vlade ipak je više od puke političke igre i uskih stranačkih interesa, postoji vrlo dobra argumentacija u korist Siemensa. Za javnost i često spominjani nacionalni ponos svakako bi bilo lakše progratiti varijantu u kojoj Alstom postaje europski div u transportu, a Nijemci istu titulu imaju u energetskom poslovanju. Osim što bi to bilo izrazito u ‘europskom duhu’, nudilo bi i samostalan opstanak Alstoma u jednoj od dviju industrija, a dugoročne ekonomske koristi od te suradnje malo tko dovodi u pitanje.

GE-ovim preuzimanjem energetskog dijela vrijednog 70 posto ukupnih prihoda i odbacivanjem ostatka Alstom bi realno bio pretvoren u patuljka i morao bi graditi taj biznis iz znatno slabije pozicije. Drugim riječima, odabir između GE-a i Siemensa zapravo je odabir između velike količine novca za dioničare s jedne strane i dugoročnijeg strateškog partnerstva između dviju iznimno jakih kompanija i zbližavanja najvećih europskih ekonomija koje bi očuvalo dobar dio Alstomove snage s druge. Činjenica je kako Alstom nije kompanija u problemima koja će biti izbrisana, budućnost mu je, u nekom obliku, zajamčena u obje opcije, ali ona sa Siemensom, čini se, načelno nudi više za Alstom i francusku ekonomiju, posebice imajući u vidu inicijalni interes Alstoma za prodaju. U kompaniji vjeruju kako u energetskom sektoru ne mogu napredovati sami i žele se fokusirati na transportni segment, a dogovor sa Siemensom, čini se, nudi bolje rješenje za to.