LINIĆ vs. MILANOVIĆ

Novi ministar financija ima dovoljno tehničkog znanja, ali nema čvrstu ruku ni približni politički autoritet koji je imao Linić. Teško je vjerovati da će uspjevati potrošnju ministarskih kolega držati pod kontrolom, što nije do kraja uspjevao ni njegov prethodnik. Vjerojatno će smjena značiti tek klimavo pimplanje po deficitu da nas EU-gazde ne bi prejako kaznili.

Gostitelji diljem zemlje slave Linićevu smjenu, razbijaju se blagajne i pale fiskalni računi! Linićevi ljudi blokirali cestu kod Grobnika, traže odcepljenje Rijeke od Hrvatske! S Linićem stradala i dva nova poreza. Počivali u miru.’ Tako su neozbiljno newsbarovci obilježili pad financijskog ministra. I uprli prstom u posve ozbiljne dileme smjene. Političke i financijske.

Iako se s Borisom Lalovcem kalkuliralo kao s novim čelnikom Uprave HBOR-a, očito na stranačkom kadrovskom meniju za vođenje javnih financija nije bilo osobe koja politički (kod Zorana Milanovića) dobro kotira, ima čvrstu ruku/tvrdoglavost mazge i zna financijsko znanje. Lalovac je dobar izbor prema prvome i posljednjem kriteriju – slovi kao Milanovićev, ne Linićev čovjek (politiku Ministarstva i sve važne odluke krojili su i donosili Slavko Linić i Branko Šegon, Lalovac je bio operativac) i ima tehničko znanje dovoljno da vodi najvažnije ministarstvo. Ali nema čvrstu ruku. Lalovac nema ni približni politički autoritet koji je imao Linić i teško je vjerovati da će uspjevati potrošnju ministarskih kolega držati pod kontrolom.

Čak ni Linić nije uspijevao natjerati sve ministre da istinski počnu stezati remene, pa je pravo pitanje što će smjena značiti za trošenje u propisanim granicama proračuna, rokove plaćanja, centralni obračun plaća, pa i za posao po kojem je Linić uspio tek zagrebat – sanaciju zdravstva? Vjerojatno tek klimavo pimplanje po deficitu da nas EU-gazde ne bi prejako kaznili. Smjena svakog ministra loše se odražava u očima investitora, koji će uvijek pitati tko, kako, zašto, a posebno loše izgleda ako se ministar zamijeni vlastitim zamjenikom.

Deset zadaća za Borisa Lalovca:

refinanciranje duga (svibanj/lipanj) novim obveznicama
rezanje deficita na 4,6%
ekipiranje Ministarstva financija
sređivanje stanja u zdravstvu
obrana kreditnog rejtinga
uvođenje poreza na nekretnine
uvođenje poreza na štednju
provođenje predstečajnih nagodbi do kraja
osnivanje državnoga nekretninskog fonda
uvođenje strogog poštovanja rokova plaćanja za sve

Smjena tako važnog ministra, u Hrvatskoj objektivno najvažnijeg, imala bi smisla kada bi na takvu poziciju zasjelo netko izvana, netko s novim fiskalnim programom, svježim idejama, još većom odlučnošću. Ovakvo je jasno da je novi ministar, kako kaže jedan ekonomski analitičar, tek otpremnik poslova ‘imenovan da ugasi svjetlo u birtiji kada je fajrun’. On je tek viši činovnik u strukturi SDP-a, bez istinske težine. Slično se, kaže, dogodilo Martini Dalić, ali ona je imala nemjerljivo više staža, znanja i kompetencije nego Lalovac.

No iz krugova bliskih stranci poručuju da ga ne podcjenjujemo: – Dajte mu tri do šest mjeseci predaha. Dosta je toga svladao, iznimno je vrijedan, dokazao je da je sposoban raditi taj posao – uvjereni su.

Iz istih krugova doznajemo da je kao ministarska opcija kotirao i bankarski analitičar Velimir Šonje, ali ponudu je, vjerojatno svjestan da bi na takvom poslu izgorio za tri dana, odbio.

Linićeva smjena i imenovanje novog ministra dvostruki je problem. Najozbiljniji i za sudbinu zemlje najteži jest činjenica da je, uza samozatajnog Lalovca, praktički premijer preuzeo odgovornost upravljanja javnim financijama zemlje. S obzirom na dosad pokazano (ne)zanimanje za gospodarstvo te odsustvo i najmanje mrvice političke volje za promjenu možemo se samo zapitati: može li gore?

S druge strane, smjena je samo produbila Marijansku brazdu raskola unutar SDP-a. Sve su ozbiljnije priče o mogućem zbivanju redova riječkog i zagrebačkog ogranka, čiji je zajednički prijedlog razdvojiti funkciju predsjednika stranke od premijerske pozicije (dok ga dio SDP-ovaca želi zbaciti s vrha stranačkog sedla, birači bi ga rado maknuli s premijerske fotelje)! Neovisno o stvarnoj mogućnosti realizacije takve opcije Aleksandra Kolarić, komunikacijska savjetnica koju je Milanović izbacio iz stranke, tumači koje su opcije preostale da se sanira učinjena šteta.

Riječ je o dubokoj političkoj krizi stranke. Način na koji je šef riječkog SDP-a i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel prokomentirao smjenu rekavši da je to neljudski etička je osuda tog poteza. Za krizu stranke Linić je odgovoran tek manjim dijelom, glavni je kreator te krize predsjednik stranke. Problem je što su u Predsjedništvu SDP-a sve redom Milanovićevi poslušnici, Opačić, Ostojić, Mrsić, Bauk… zbog kojih to tijelo ima ulogu marionete. Milanović je cijelu državu učinio taocem unutarstranačkih obračuna. Umjesto da se bavi državom, bavi se eliminacijom neistomišljenika i onih koji mu ne daju podršku. Ne ulazim u to je li Linić zgriješio, iz novinskih napisa teško je zaključiti što se u vezi sa Spačvom stvarno događalo, ali da je riječ isključivo o etičkoj procjeni onda su trebali odletjeti i Sabo, Lovrić Merzel, Jakovina… Ovo je bez sumnje i kriza Vlade, ali rekonstrukcija Vlade s njim nije rješenje. Što bi trebalo učiniti? Sazvati hitnu sjednicu Glavnog odbora, tijela višeg od Predsjedništva, što znači da je odgovornost na Josipu Leki kao predsjedniku Odbora. Prema članku 39. statuta Glavni se odbor može sastati na pisani zahtjev 26 članova, a prema članku 38. dvije trećine članova.