Zamke klijentelizma

Inovativne ulagače privlače države poput Austrije i Irske koje omogućavaju oslobađanje kreativnih potencijala i stvaranje novih vrijednosti na temelju znanja.

Ako prihvatimo tezu o klijentelističkoj prirodi ekonomske politike kakvu su vodili njezini dugogodišnji kreatori, današnja politička oporba, potpuno je nejasno zašto današnja aktualna ekonomska vlast nije pokrenula opće osuvenrenjivanje ekonomskog sustava i promijenila smjer ekonomske politike prema dinamičnome tržišnom gospodarstvu. Zadržala je većinu regulatornih rješenja koja guše poduzetničke inicijative.

Hrvatska ekonomija i ove će godine usporavati. Domaće je gospodarstvo u tom smislu najslabije među zemljama članicama EU. Ekonomske procese usporavaju duboki strukturni problemi, deficiti javnog sektora, potpuno neprilagođen ekonomski sustav, neprilagođena i staromodna ekonomska politika. Unatoč nedvojbenim ekonomskim potencijalima, geografskom položaju koji osigurava solidnu položajnu rentu i ulasku u EU bez nužnog i odlučnog zaokreta u Vladinoj politici Hrvatskoj prijeti dugogodišnja stagnacija. Zbog visoke zaduženosti javnog i privatnog sektora stagnacija je potpuno neprihvatljiva mogućnost, ali, sudeći po smjeru ekonomske politike, izabrani političari optiraju za nju.

Vlada Zorana Milanovića vjeruje da su posljedice klijentelizma prethodnika glavni problem hrvatske ekonomije i da je dovoljno otkloniti njegove izvore kako bi ekonomija stvorila novu dinamiku. Zamjenik ministra financija, dakle osoba koja bi morala biti su-kreator fiskalne politike, djetinjasto govori o domaćim ‘vukovima s Wall Streeta’ koji su špekulirajući na tržištu nekretnina ostavili iza sebe velike dubioze i neprodane nekretnine. Kad bi se riješili problemi s neprodanim nekretninama, dakle problemi nekretninskog balona, taj je Vladin dužnosnik uvjeren da bi se riješili problemi u javnim financijama i da bi Vlada mogla mirno spavati.

Kad je riječ o istragama u poreznoj administraciji, premijer je uvjeren da su političke odluke bile glavna zapreka u naplati poreznog duga. Kad bi se on naplatio, a riječ je o milijardama kuna, Vlada ne bi imala problema s prekomjernim deficitima i procedurama javnog duga. Pri tome se voditeljica porezne administracije pojavljuje u javnosti kao važna politička igračica i javna osoba.

Naravno da se stanje u nacionalnoj ekonomiji ne može opisivati jeftinim metaforama, da rješenja nipošto nisu jednostavna te da se iza poreznog duga i neravnoteža u javnim financijama kriju duboki deficiti, strukturni problemi koji se danas moraju ispravljati. Rješenja za oslobađanje ekonomskih potencijala i pokretanje dugoročno održivoga ekonomskog rasta moraju se tražiti u sveobuhvatnim strukturnim reformama i osvremenjenju ekonomskog sustava, onako kako to danas čine sve europske zemlje. Reformama se mora otvoriti širok prostor privatnim ulaganjima. Javni sektor mora smanjiti svoje apetite za potrošnjom kako bi se fiskalnim poticajima privatni poduzetnici pokrenuli na ulaganja u Hrvatskoj.

Međutim, za povećavanje konkurentne sposobnosti hrvatske ekonomije na globaliziranom tržištu neće biti dovoljno privući bilo kakva ulaganja. Bit će nužno privući mala i srednja inovativna poduzeća koja stvaraju nove vrijednosti na međunarodnim tržištima zahtijevajući visokim ulaganjima u ljudski kapital, istraživanja i razvoj te koja otvaraju kvalitetna radna mjesta. Za privlačenje takvih ulagača nije dovoljno osloboditi ih poreza i omogućiti im jednostavni birokratski postupak. Treba stvoriti modernu ekonomsku i društvenu okolinu, ne pretjerano reguliranu i tolerantnu. Talente danas privlače kreativne ekonomske sredine, poput onih u Irskoj ili Austriji, koje omogućavaju puno oslobađanje kreativnih potencijala i stvaranje novih vrijednosti na temelju znanja. Takvu okolinu Hrvatska je imala prije stotinjak godina. Može li je ova politička elita ponovno stvoriti?