Bobo Jelčić, jedan od najkvalitetnijih ovdašnjih kazališnih autora, imao je nedavno dvije premijere. Prvu u &TD-u, ‘K’o rukom odneseno’, i drugu, ‘Tihi obrt’, nekoliko dana poslije u ZKM-u u koprodukciji s Akademijom dramske umjetnosti. Priče su to iz svakodnevice, kao što Jelčić običava raditi, u kojima se na formalnoj razini naizgled ništa ne događa, a opet su sadržajnije i rječitije od mnogih predstava formalno konkretnijega sadržaja.
Prate uobičajene situacije: prva jedan sredovječni bračni par i njegova dobrog prijatelja koji u trenutku krize dolazi po savjet, utočište, mjesto sigurnosti, koje nije onako kakvim ga on treba u tome trenutku, ali zbog svoje izvanredne situacije nije to sposoban primijetiti. To se u nizu situacija vrlo suptilno, a opet jasno i aktivno raščlanjuje, za što su ponajprije zaslužni redateljev način rada i izvrsni glumci – Ivana Križmanić, Marko Makovičić i Jerko Marčić. Minuciozan glumački i redateljski rad ima sve karakteristike Jelčićeva prepoznatljivoga redateljskog rukopisa, ali i već uspostavljenoga kazališnog jezika stvorenoga u suradnji s Natašom Rajković, dramaturgijom i kazališnom autoricom s kojom je postavio većinu svojih najpoznatijih kazališnih ostvarenja. Svi koji su gledali njihove predstave znaju o kakvom je glumačkom i redateljskom radu riječ, a u slučaju &TD-ove premijere ‘K’o rukom odneseno’ doista je teško izdvojiti bilo kojeg izvođača.