Naplata dugova državi postaje važnija od očuvanja radnih mjesta

Linićeve predstčajne nagodbe dosad su s otpisom 10 milijardi kuna dugova, koji se ionako ne bi mogli naplatiti, spasile 26 tisuća radnih mjesta. Otpisano je 50 tisuća eura po sačuvanome radnome mjestu. A novo zaposlenje u industriji u prosjeku stoji dvostruko.

Mantra o očuvanju radnih mjesta stavom predstčajnih nagodbi očito je izraubana. Novi financ minister Boris Lalovac ima novu – naplatiti maksimalno, u što bržem roku. O sudbini predstčajnih nagodbi zapravo nitko ništa ne zna, pa ni to hoće li stvarno ostati na životu. Iz dosadašnjih istrčavanja u javnosti teško je iščitati konkretne namjere, osim da je načelno smjer: umjesto Fine – sud, umjesto spašavanja radnih mjesta – spašavanje proračuna.

Nije jasno ni što će biti s dosad završenim nagodbama. U dijelu ekonomske javnosti spominje se revizija, ali odvjetnik Damir Barišić misli da od toga neće biti ništa. Predstčajna nagodba pravni je akt s obilježjem ovršne isprave i sklapa se u formi sudske nagodbe. Postojećim zakonom o financijskom poslovanju i predstčajnoj nagodbi predviđena je mogućnost pobijanja predstčajne nagodbe od strane vjerovnika, pa nekakvoj ‘cjelovitoj reviziji’ predstčajnih nagodbi nema mjesta, uvjeren je Barišić. Uostalom, revizije u hrvatskoj praksi, pokazao nam je primjer privatizacije, nikada nisu pustile korijen.

Ono što je manje jasno jest izmjena cilja. Naime, prema podacima koje je zaključno s 31. ožujka iznio Lalovac (dok je bio drugi najvažniji u Ministarstvu), u 987 tvrtki koje su nagodbe sklopile pred sudom (s 9. svibnja već su ih 1124!) zaposleno je 18,5 tisuća radnika, a u 685 koje čekaju sudski ‘amen’ još ih je gotovo osam tisuća. Dakle, bez predstčajnih nagodbi broj nezaposlenih već bi sada bio oko 26 tisuća veći (pri tome predstčajne nisu jamstvo da će tvrtke i radna mjesta preživjeti). Ako prema prosječnoj, gruboj računici otvaranje novoga radnog mjesta u proizvodnji stoji oko stotinu tisuća eura, onda matematika pokazuje da je bilo isplativo otpisati čak 26 milijardi eura duga tvrtkama. Koji država ionako nikada ne bi naplatila. Koja se logika i koji mehanizmi kriju iza iznenadne namjere da se država naplati ‘maksimalno i brzo’ ni najmanje nije jasno.

No što god se na kraju dogodilo predstčajnim nagodbama i što god se bivšem ministru Slavku Liniću stavilo na dušu (možda i u optužni spis), vjerojatno nikada više nijedan političar neće preuzeti toliku odgovornost. Bez obzira na motive. U zemlji u kojoj se od akcije bježi kao vrag od dima tamjana, to je opasan ‘presedan’.

Mladen Janiška, povjerenik za predstčajne nagodbe, ipak je uvjeren da nikakve revizije neće biti jer su muljaže iznimke, ne pravilo.

• Ako se dužnik dogovorio s vjerovnikom, to je neoborivo. S druge strane, bude li novi cilj nagodbi samo naplata, niti će biti spašena radna mjesta niti će se vjerovnici, dakle i država, moći potpuno naplatiti, jer tvrtke ne mogu stvoriti kapital koji nemaju. Čak i kada bi se potraživanje uvijek pretvaralo u vlasnički udjel, to je samo računovodstveni proces koji ne stvara svježi kapital, a bez njega je i nakon nagodbe upitan opstanak tvrtki – poručuje Janiška.

Potvrđuje to i Josip Tica, profesor sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta. On kaže da bez kapitala nema nikakva jamstva da će te tvrtke preživjeti. S nagodbama su samo kupile vrijeme za pravo preslagivanje u barem malo boljim iščekivanim prilikama.

Antun Mišanović, predstčajni povjerenik koji je vodio Varteksov proces, bio je itekako svjestan da cijeli proces nema smisla bez obećanoga kredita. Ne vidi smisao ni u ostatku priče – da se vjerovnik bolje zaštiti. – Štiti ga dogovor s dužnikom. Ako jedan drugome ne vjeruje, od dogovora neće biti ništa, uostalom za to je potrebno 67 posto glasova, bez toga tvrtka ide u stečaj, pa ne vidim što bi se suštinski promijenilo – kategoričan je Mišanović. Odvjetnik Mićo Ljubenko misli da izmjena cilja – naplata umjesto spašavanja radnih mjesta – nema smisla, jer je potpuno nevažno koje tijelo rješava status dužnika. – Dužnik ima imovinu i mogućnost za nastavak poslovanja svaki u određenom opsegu i to ne mogu promijeniti ni sud ni Fina – zaključuje.

Druga je najavljenja promjena vraćanje pravosuđa u igru. Onog istog koje je Linić zbog tromosti i sporosti (stečajevi traju i desetak godina) uvođenjem Nagodbenog vijeća i Fine nastojao ‘bajpasirati’. O povratku nagodbi pod skute sudova mišljenja nisu složna. Mišanović na temelju prakse zaključuje da sudovi nemaju takvih kapaciteta (na svakome je predmetu operativno radilo 25 do 30 ljudi), a bez Fine i Porezne uprave, koji jedini raspolažu podacima o dugovanjima, proces ionako nije izvediv.

Janiška ipak dodaje da sud daje određenu težinu na kraju procesa, onda kada se u njega uključuju potencijalni investitori: – Za Dinu Petrokemiju zainteresirana su četiri inozemna investitora, ali oni bi tvrtku kupili u stečaju, jer im upravo sud pruža sigurnost – pojašnjava Janiška. Hoće li povratak pravosuđu biti dovoljan da predstečajne nagodbe održi u životu? Ili će izmjene ipak morati biti sveobuhvatnije? Barišić, koji je uvjeren da su sudovi sposobni djelovati u kratkim, čak ekstremno kratkim rokovima, misli da će vjerojatno doživjeti znatne promjene. No ne treba izmišljati toplu vodu, sustav je postojao već prije dvadesetak godina. – Poznat je kao ‘prisilna nagodba u stečaju’, bio je sastavni dio stečajnoga postupka i mogao se provoditi prije otvaranja ili tijekom stečajnoga postupka, a cijeli je postupak bio sudski. Mislim da uopće ne bi bilo loše kada bi se osvježila pravna rješenja iz toga bivšeg Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji – tumači Barišić dodajući kako je pravo pitanje hoće li se političkom voljom mijenjati temeljni pristup predstečajnoj nagodbi kao načinu rješavanja nelikvidnosti. Ako se političkom voljom promijeni temeljni smjer nagodbi, tada je, kaže, jedino rješenje izraditi potpuno novi zakon.

Ljubenko je uvjeren da je postlinićeveki predstečajni vakuum pravo vrijeme za odabir novog modela, s korektnijim odnosom između vjerovnika i dužnika. – Dosadašnji model pružao je previše beneficija dužnicima, a u provedbi je bio nepouzdan. Trebalo bi ograničiti pogodnosti za dužnike, što znači znatno skratiti rok realizacije nagodbe i stupanj otpisa. To je granica koju gospodarstvenici kao vjerovnici mogu prihvatiti. Dakle u razumnim granicama ne bi bilo važno na koji se način postupak proveo i tada ne bilo ni straha od manipulacije. Također, cijeli pravni postupak treba biti predviđen na način da dužnik napravi cjelokupnu pripremu restrukturiranja i to u transparentnoj komunikaciji s vjerovnicima i tek tada da na spreman način započne postupak na sudu – preporučuje Ljubenko.

No koji god smjer novi minister odabrao, zapet će na nerješivom problemu: nedostatku kapitala. Izvori su financiranja za većinu poduzeća koja završi proces predstečajnih nagodbi zatvoreni. Ideja da se unutar HBOR-a utemelji fond za takve tvrtke samo je vatrogasne težine i ne odgovara na pitanje: tko će i kada započeti ozbiljno restrukturiranje, koje u procesu nagodbi uporno izostaje?

Što pokazuje analiza dosadašnjeg procesa predstečajnih nagodbi? Prema podacima koje je na nedavnoj Liderovoj konferenciji o nagodbama prezentirao tada još zamjenik ministra financija Boris Lalovac (s podacima za 31. ožujka), od 6464 prijavljena predmeta pred sudom je sklopljeno 987 nagodbi. Nakon prijeboja ostala su potraživanja teška 24,1 milijardu kuna. Od toga je ukupni iznos nagodbi 13,8 milijardi (57 posto), a ukupni iznos otpisa 10,3 milijarde (43 posto). Prema udjelima u tom otpisu banke sudjeluju s 26 posto, poduzeća s 14 posto, a država kao najveći vjerovnik očekivano je otpisala najviše, 60 posto. U usporedbi sa stečajevima, kako je zbroio Lalovac, predstečajne nemaju mane – naplata je potraživanja pet puta brža, trajanje postupka i do deset puta kraće, uz najmanje 15 puta jeftinije troškove.