Sudski poslovnik

Točno pet godina sudske se presude nisu donosile ‘U ime Republike Hrvatske’ premda Ustav to izričito propisuje. Netko je to zaboravio unijeti u Sudski poslovnik, a kad je pogreška napokon uočena, počele su muke s pravopisom, gramatikom, prepisivanjem.

Zvuči posve nevjerojatno, ali službeno glasilo Narodne novine više nego jasno pokazuje da je punih pet godina Sudski poslovnik, koji inače donosi ministar pravosuda, bio izravno suprotstavljen Ustavu Republike Hrvatske. Naime, Ustav više nego jasno propisuje (čl. 119.) da se sudske presude i rješenja donose ‘U ime Republike Hrvatske’. U skladu s tim je i Sudski poslovnik sve do 2009. imao jedino rješenje, koje je i mogao i smio imati – sudske presude i rješenja donose se ‘U ime Republike Hrvatske’. Međutim, Sudski poslovnik iz 2009. taj je dio jednostavno preskočio, propust nitko nije ozbiljno shvatio pa nije ni ispravljen iako je isti ministar donio još pet novela Sudskog poslovnika. Presude se tako više nisu donosile ni u čije ime.

Nakon promjene vlasti novi je ministar Sudski poslovnik nove-lirao čak šest puta, ali je i on problem uočio tek 14. ožujka 2014., kada donosi novi Sudski poslovnik i nakon pet godina ispravlja propust i usklađuje Poslovnik s Ustavom. Koliko god treba pozdraviti priznavanje propusta i ispravljanje (bolje ikad nego nikad), toliko smeta da je i to ispravljanje učinjeno maksimalno nespretno. Opet nije bilo sreće s tim. Naime, u čl. 62. napisano je da se presude i rješenja donose ‘Uime-RepublikeHrvatske’, bez razmaka, kao da je sve to jedna riječ. Ovaj put reakcija je bila brža, pogrešku je netko uočio vrlo brzo, za manje od mjesec dana. Slijedila je prva novela novog Sudskog poslovnika koja se odnosi gotovo samo na ispravljanje te, istina pravopisne, ali vrlo grube pogreške. Tako se sada pravilno navelo da se sve presude donose ‘U ime Republike Hrvatske’ te se to objasnilo ovako: u Sudskom poslovniku (Narodne novine, broj 37/14) ‘u članku 62., stavak 4., riječ ‘UimeRepublikeHrvatske’ zamjenjuje se riječima ‘U ime Republike Hrvatske’, a u stavku 5. riječ ‘RepublikaHrvatska’ zamjenjuje se riječju ‘Republika Hrvatska’.

Čak i pod cijenu da će nam se prigovoriti kako je riječ o formalnom sitničarenju, teško je ne uočiti da bi i taj ispravak trebalo ispraviti jer po novno nije objavljen gramatički potpuno ispravan tekst – ako se nešto zamjenjuje riječju, onda slijedi (jednina) samo jedna riječ, a kako slijede dvije riječi (Republika Hrvatska), onda je jasno da je riječ o riječima. Možda se čini da je to nepotreban sitničarenje i traženje dlake u jajetu, ali u pravu, odnosno zakonskim tekstovima, važan je svaki zarez i svaka točka, sve što je pogrešno napisano može u tumačenjima dobiti neželjene konotacije. A upravo su ministar pravosuđa i njegovo ministarstvo oni koji bi morali jamčiti najviši mogući stupanj pravne sigurnosti i zakonitosti.

Naime, unatoč tome što je pravosuđe samo jedna od tri samostalne grane vlasti (zakonodavna, izvršna, sudska), ipak je potpuno jasno kako je baš Ministarstvo pravosuđa nositelj izrade svih propisa zakonske i podzakonske razine koji se odnose na pravosuđe, ali i mnoga druga područja, pa tako i pravo vlasništva, ali i trgovačko pravo, dva područja iznimno važna za poduzetnike.

To znači da isključivo o Ministarstvu pravosuđa ovisi hoće li se i kada će se osigurati kadrovski i drugi uvjeti za rad nekog suda, to je ministarstvo ključno za izradu mreže sudova, za izradu prijedloga o uklanjanju pojedinog suda ili osnivanju nekog drugog, ali i za izradu nacrta vjerodostojnog tumačenja nekog članka određenog zakona koje poslije prihvaća Hrvatski sabor. Naravno da Hrvatski sabor pritom nije vezan stajalištem ni Ministarstva pravosuđa ni Vlade, ali u pravilu će se ipak raditi o prihvaćanju stajališta ministarstva koje je resorno, u ovom slučaju Ministarstva pravosuđa.

Velika uloga Ministarstva pravosuđa vidi se i u slučaju sporova koje pred međunarodnim sudovima vodi Republika Hrvatska, pri čemu upravo to ministarstvo osigurava svu logističku i stručnu potporu našem zastupničkom timu. Može li onda to ministarstvo biti učinkovito, može li jamčiti pravnu sigurnost građanima i pravilno tumačenje i provođenje zakonskih tekstova ako nije u stanju gramatički i pravopisno ispravno napisati tekst i ako se tako nonšalantno odnosi prema vlastitim pravilnicima i onome što unutra piše. Je li onda baš suludo pomisli da tko zna što se sve i u kojem zakonu pogriješilo?