Parlament EU prvi je put u povijesti EU istaknuo pet svojih kandidata za predsjednika Komisije, kojim će postati onaj tko dobije najviše glasova. Moć da imenuje predsjednika Komisije do sada je imalo Vijeće EU i, prema svemu sudeći, ni sada se ne želi odreći. Bez obzira na to čiji bio, mora ga potvrditi Parlament.
Ostalo je tek nekoliko dana do političkog događaja godine, izbora za Europski parlament, ali javnost i medije od rasporeda snaga u sljedećih pet godina daleko više zanima ono što će uslijediti nakon izbora. Ovo su, naime, prvi europski izbori na kojima su čelni kandidati za mjesto predsjednika Europske komisije unaprijed ponuđeni biračima te bi slijedom rezultata sljedeći šef europske egzekutive trebao biti jedan od njih. No stvari nisu tako jednostavne i sasvim je jasno da će tijekom idućih mjeseci biti stvorena politička povijest Europske unije. S jedne strane, Europski je parlament u proteklih nekoliko godina uspio otkinuti dobar dio moći Vijeću i Komisiji, postavši de facto ravnopravan zakonodavac Vijeću i nadređeno tijelo Komisiji, koja je time pretvorena u običnog provoditelja odluka. Iako je Parlament desetljećima malim koracima jačao svoju ulogu u tripartitnom sustavu odlučivanja u Uniji, tek je u posljednje vrijeme dosegao paritet s Vijećem u kojem sjede predstavnici država članica, ali to je tek raspirilo apetit ‘donjeg doma’ Europske unije. Ovi su izbori stoga najbolji pokazatelj geneze odnosa triju najvažnijih institucija i mogući glasnik novog vremena.
U želji da potakne katastrofalno nisku izlaznost birača, vrati njihovo povjerenje u korisnost i legitimnost Unije i potakne mlade generacije na sudjelovanje u europskom političkom procesu, Unija je u Lisabonske ugovore iz 2009. ugradila klauzulu koja je postala jedna od najspornijih točaka ustraja Unije u cijelini. Ugovor navodi da će Vijeće prilikom imenovanja novog predsjednika Komisije u obzir morati uzeti rezultate europskih izbora, a takva je općenita definicija poslužila kao polazna točka za savršena oprečna tumačenja. Parlament je, u želji za daljnjim jačanjem svoje uloge i demokratske legitimnosti, odlučio kompletu predizbornu kampanju izgraditi oko čelnih kandidata koje su političke skupine u sadašnjem sazivu navele kao svoje šampione za mjesto predsjednika Komisije. Proces bi tako bio obrnut od dosadašnjeg, Vijeće bi praktički samo potvrdilo rezultate izbora, umjesto dosadašnje prakse u kojoj je Parlament bio taj koji je potvrđivao odluku Vijeća. Malo je reći da se interpretacije sporne klauzule razlikuju. Države članice okupljene u Vijeću izrazito su podijeljene u vezi s takvim tumačenjem i zasad nije jasno postoji li jedinstveno stajalište o tome što će se dogoditi nakon izbora, kada se bude znalo koji bi od ponuđenih kandidata trebao postati predsjednik. Mediji su uglavnom jedinstveni u skepsi prema tezi Parlamenta i mnogi analitičari ne vjeruju da će Vijeće jednostavno prihvatiti ponuđenog predsjednika. Poznato je, primjerice, stajalište predsjednika Europskog vijeća, Hermana Van Rompuya, koji odbacuje tumačenje Parlamenta i navodi čak potiho nudi sebe kao sljedećeg šefa Komisije. Njegovo mišljenje nikako nije usamljeno, ali države članice zasad su oprezne u iznošenju konačnih sudova i javnih stajališta.
Sijaset je kalkulacija kako će se stvari odigravati nakon izbora, ali svatko tko tvrdi izvan svake sumnje da može predvidjeti razvoj događaja sebe shvaća preozbiljno. Stvari mogu postati izrazito komplicirane jer Vijeće mora usuglasiti svoje stajalište, što je samo po sebi zahtjevno, Parlament svoje, a sve skupa postaje zaista interesantno kada se tome dodaju nacionalne i političke pripadnosti. U pravilu, Vijeće je nacionalno, Parlament ideološki, ali kod tako važnih pitanja granice postaju mutne. Mediji se tako već neko vrijeme nabacuju imenima koja uopće nisu dio predsjedničke utrke sačinjene od pet kandidata: Jean-Claude Juncker (Europska pučka stranka, EPP), Martin Schulz (Socijalisti i demokrati, S&D), Guy Verhofstadt (Liberali, ALDE), Ska Keller (Zeleni, Greens/EFA), Aleksis Cipras (Europska ljevica, GUE/NGL). Preostale dvije stranačke skupine, Konzervativci (ACR) i Europa slobode i demokracije (EFD), euroskeptične su i odbile su ponuditi kandidate. Logika Parlamenta kaže da će kandidat opcije koja dobije relativnu većinu na izborima biti prvi na popisu za mjesto predsjednika sljedeće Komisije. Mediji, pak, vjeruju da će Vijeće odbaciti sve predložene jer im nijedan ne odgovara i u igru ubaciti nekoga ‘pogodnijeg’. U tom kontekstu spominjalo se predsjednicu Međunarodnoga monetarnog fonda Christine Lagarde ili dansku premijerku Helle Thorning Schmidt, ali je izlišno pogađati tko bi od cijelog niza imena mogao na ovaj ili onaj način na kraju postati predsjednik Komisije.
