Odakle je stigla GM soja

ako se Hrvatska deklarirala kao ‘GMO free’, odnosno da ne želi genetički modificirani uzgoj u svom dvorištu, i potpisnica je Deklaracije ‘Dunav soja’, kojom se podržava proizvodnja soje bez GMO-a za potrebe industrije stočne hrane, onaj ljepši križanac uspio se ušuljati na hrvatsko tlo. Otkrio je to Ivo Delonga, direktor kontrolne kuće Euroinspekt Croatiakontrola, gostujući u prošlotjednoj emisiji na Hrvatskom radiju – ‘Emisiji za selo i poljoprivredu’. Spomenuo je tada, što je začudilo i druge goste emisije, kako su na nekoliko uzoraka koje su dobili lani na testiranje utvrdili prisutnost GMO-a. Prvi glas! Riječ je o merkantilnoj soji ili pojednostavnjeno, soji koja nije namijenjena za daljnju reprodukciju, već se troši za ishranu (ljudi ili životinje).

• To je bila roba pripremljena za izvoz, ali na kraju nije mogla biti izvezena jer je imala deklaraciju koja govori da je bez GMO-a, a utvrđena je prisutnost GMO-a. Naši sjemenari tvrde da naše sjeme nije genetički modificirano, a i ja sam u to uvjerem. Odakle je došlo to sjeme, zaista ne znam – potvrdio je Delonga i Lideru, ne otkrivajući kod kojih su proizvođača pronađeni tragovi GMO-a ni u kojim točno količinama.

Možemo, dakle, samo tapkati u mraku, pogotovo uzmemo li u obzir da se u Hrvatskoj, prema neslužbenim podacima, soja sije na 15-ak tisuća hektara i imamo oko pet tisuća proizvođača. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku lani se soje za sjeveru najviše uvozilo iz Srbije (20 tona) i SAD-a (11 tona), a soja se (neovisno je li lošljena ili ne) uvozila najviše iz Indije (5751 tona) i Italije (739 tona). Dakle, ‘krivac’ je tu negdje između.

U Hrvatskoj Zakon o genetički modificiranim organizmima prilično striktno regulira to područje. Tako je, između ostalog, jasno propisano da je uvođenje u okoliš genetički modificiranih biljaka ili životinja za koje je izdano dopuštenje za stavljanje na tržište u svrhu uzgoja dopušteno samo u posebnim uvjetima i uz posebne dozvole. I kad se uvozi GM roba, uvoznik osim što mora imati dozvolu za uvoz, proizvod mora deklarirati kao genetički modificiran. Ispod dopuštene razine GMO-a, odnosno 0,9 posto, za što pojedini stručnjaci kažu da je izmišljeni postotak i običan kompromis industrije, politike i znanosti, taj proizvod ne mora nositi oznaku GMO.

Delonga stoga misli da je prije posrijedi bilo neznanje ili nebriga, ali ne i namjera jer vjeruje da nitko nije toliko lud da proizvodi a zna da će njegov proizvod proći određene kontrole. Osim toga postoje sankcije, koje nisu financijski male. Ta roba mora biti uništena, trošak snosi prizvođač, a prilično visoke novčane kazne predviđene su i Zakonom o GMO-u. Ovisno o prekršaju, kazna se kreće od 15 tisuća pa čak do milijun kuna. Primjerice, novčanom kaznom u iznosu od 500 tisuća do milijun kuna kažnjava se ako se bez dopuštenja ili suprotno utvrđenim uvjetima uvodi u okoliš GMO, genetički modificirani reprodukcijski materijal u okoliš izvan dopuštenih površina itd. Novčanom kaznom u iznosu od 100 do 500 tisuća kuna kažnjava se onaj tko uvozi GMO bez dopuštenja ili na nedopušten način, stavlja proizvod od GMO-a na tržište bez dopuštenja itd.

U Hrvatskoj proizvodnji sigurno nema GMO-a, uvjerem je i Hrvoje Fulgosi, predsjednik Vladinog Vijeća za GMO. Njemu i većini stručnjaka iz nadležnih institucija pronalazak tragova GMO-a u merkantilnoj soji prvi je glas. – Nikad nijedan trag nije pronaden u sjemenu za hrvatsko tržište. No Hrvatska uvozi GM robu koja je odobrena za tržište EU i sedam različitih vrsti soje dopušteno je kao stočna hrana. Naše bi stočarstvo vjerojatno odmah propalo da ne uvozi tu soju jer je komercijalna soja 30 posto skuplja od genetički modificirane i meso bi bilo potpuno nekonkurentno – ističe Fulgosi.

I u Ministarstvu poljoprivrede napominju da njihova Poljoprivredna inspekcija kontinuirano uzima uzorke sjemena poljoprivrednog bilja radi utvrđivanja možebitnog sadržaja GMO-a te da od 2010. do 2013. analizom 200 uzoraka sjemena (sjemenske šećerne repe, kukuruza, soje, suncokreta i uljane repice) iz domaćih proizvodnje i uvoza nije utvrđena prisutnost sekvencija karakterističnih za GMO. No ne bi svi stavili ruku u vatru da smo 99 posto GMO čisti. Napomenimo samo da imamo problem velike granice, gdje određena količina sjemena dolazi nelegalno. Mediji su pisali čak i da inspekcije prikrivaju uzorke proizvoda koji sadrže GMO, da velike korporacije rade svoj pritisak… Podsjetimo se i prave male afere prije nekoliko godina kada je posađen GM kukuruz jedne američke kompanije. Usjevi su se zbog toga morali uništavati.

Mato Brlošić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, napominje da s obzirom na to da sve više uvozimo sjemena i to u velikim količinama iz SAD-a, koji je najveći uzgajivač GM usjeva na svijetu (poznata je njihova moćna kompanija Monsanto), ostaje realna opasnost od prisutnosti GMO-a u navedenom sjemenu. Jer, iako svaka država sama procjenjuje želi li ili ne želi GMO u svom dvorištu, velike korporacije, naravno, pritišću. Bitno je da se primjenjuje regulativa EU, napominje i Delonga, odnosno da se analize na mikotoksine i GMO primijenu i u izvozu i u uvozu. Predlaže i da se analizira tijekom primanja u silos tako da se odmah otkloni sumnja i mogućnost postojanja GMO-a.

• Da se napravi analiza za mikotoksine na terenu treba 20-ak minuta, ali teže je pitanje je li to izvedivo u žetvi. GMO analiza pak traje 10 minuta, s time da bi se na terenu samo utvrdilo ima li ili nema GMO-a u robi, a onda bi se išlo na potvrdu u laboratorij – pojašnjava postupak Delonga.

Inače, hrvatski proizvođači koji izvoze ili prodaju svoju robu trgovačkim lancima ne moraju slati uzorke na testiranje u inozemstvu, u London ili, primjerice, Bremen, već svu robu mogu testirati u službenim i akreditiranim laboratorijima u Hrvatskoj i to prema hrvatskim propisima i u skladu s regulativom EU. Iako to nije neka novost, navodno neki, ne znajući, šalju u inozemstvo. Trenutačno tri laboratorija u Hrvatskoj mogu raditi testiranja na GMO. Uz Croatiakontrolu, koja istestira oko 50 posto otkupa žitarica i uljarica u Hrvatskoj i 80 posto izvoza, tu su i Hrvatski zavod za javno zdravstvo te Poljoprivredni institut Osijek. Koliko ih se angažira, odnosno je li kod njih zabilježen sličan slučaj pronalaska GMO-a, nisu nam uspjeli odgovoriti u okviru zadanih rokova. Da je potrebno raditi analize na mikotoksine i GMO odmah na terenu, misli i Brlošić.

Ako je neka biljka posijana zbog neznanja poljoprivrednika ili nečega drugog, i ako se utvrdi prisutnost GMO-a, smatra da ju je potrebno ukloniti. To je manja šteta, kaže, nego da to sjeme dozre pa da dobijemo etiketu da imamo prisutnost GMO-a. S obzirom na to da Hrvatska nema velike obradive površine, čak smo ispod jedan posto EU, smatra da ne bismo smjeli dozvoliti da se GMO ušulja jer s površinama koje imamo ne možemo proizvoditi mnogo, niti su to neke važne količine za tržište EU: – Svakako si možemo samo napraviti štetu. Možda neki pojedinac pritom malo može profitirati, ali država i svi ostali poljoprivrednici mogu samo izgubiti. I to jako mnogo – upozorava Brlošić. Dakle, da bismo izbjegli potencijalnu veću štetu, nužne su pojačane kontrole. Možda je pretjerano biti toliko siguran i reći da promotori GMO-a neće baš tako jednostavno prodrijeti na hrvatsko tlo. A onda opet – u EU postoji priličan otpor od GMO-a, velike rasprave i strah, a ipak postoje nasadi GM kukuruza. Zagovara se i uzgoj novih vrsta GM kultura. U svakom slučaju, vidjet ćemo što će donijeti ovogodišnja žetva u Hrvatskoj i je li se i ove godine GMO ipak (i opet) uspio probiti u hrvatski uzgoj. Bilo neznanjem, nebrigom ili namjerno.

Oko pet tisuća proizvođača u Hrvatskoj soju sije na 15-ak tisuća hektara. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, lani se soje za sjetvu najviše uvozilo iz Srbije (20 tona) i SAD-a (11 tona), a soja se uvozila najviše iz Indije (5751 tona) i Italije (739 tona). Dakle, tu je negdje ‘krivac’ za GM soju koja je otkrivena s više od 0,9 posto dopuštene razine GMO-a.