Vladine investicije NI PROIZVODNJE, NI IZVOZA NI NOVIH RADNIH MJESTA

Pet državnih velikih investicija analizirali smo na temelju dugoročne isplativosti. Rezultati su porazni, a poklapaju se s mišljenjima stručnjaka: ako već investira, država bi se trebala okrenuti melioraciji i poljoprivredi te novim unosnim biznisima, a ne ponavljati Obrovce.

Nema sumnje da se vlast silno (i potpuno pogrešno) trudi ne bi li ekonomski život zemlje podignula s dna. Ali i prva javna/državna lopata trebala bi imati kakvu-takvu ekonomiku logiku. Nismo bili picajzle i držali se pravila američkog investitora Warrena Buffetta: ‘Pravilo br. 1: nikada nemoj izgubiti novac; pravilo br. 2: nemoj zaboraviti na pravilo br. 1.’ Dali smo šansu projektima i testirali ih na temelju nekoliko kriterija: jesu li orijentirani izvozu (jedino izvoznim devizama možemo plaćati dugove), hoće li i koliko angažirati domaćih inovatora (kako bi domaći kompanije održali na životu), koliko će, ako će, otvoriti (trajnih!) novih radnih mjesta i jesu li ekološki održivi. I bez detaljnije analize, već na prvom sami privatni projekt istraživačkih kriterija: jesu li čak dobio ukupnu ocjenu bolju od prosjeka deset najvećih privatnih industrijskih investicija). Za ostale projekte većina stručnjaka nema lijepljih riječi.

Konzultant i dobar poznavatelj energetskog tržišta Davor Štern kaže da sve to podsjeća na gradnju radi gradnje: – Bojim se da gradimo nove Obrovce. Vraćamo se metodologiji 70-ih i gradimo samo da gradimo, da iskoristimo domaći input, da se osiguraju radna mjesta za vrijeme gradnje, a što poslije? Tek smo se kasnije suočili s činjenicom da nema ni kupaca ni ekonomske opravdanosti. Nadam se da se to neće biti slučaj i kod ovih projekata, iako nisam siguran da svi imaju ekonomsku isplativost – smatra Stern, koji nije uvjeren ni da je jedini privatni projekt isplativ i to zbog dugoga roka praćenja investicije.

Umjesto u riječku, Stern bi uložio u luku Ploče zbog idealne lokacije, perspektivnosti od riječke zbog toga što Rijeci opasno konkuriraju već etablirane luke Kopar i Trst. Plomin, kaže, sigurno neće otvoriti nova radna mjesta, osim ‘sezonski’ u vrijeme gradnje, jer se zastarjelo postrojenje samo zamjenjuje novim. Za LNG terminal na Krku komentira da ga nikada ne bi gradio bez equity partnera iz zemlje koja će se njime služiti. A Katar je odustao, zar ne?

• Teoretski, zemljište je najmanji problem, ali što onda? Žele graditi terminal od šest milijardi kubika plina, ali kome će to prodati? Hrvatska u najboljem slučaju može uzeti milijardu, milijardu i pol – uvjerava Stern, koji pozitivnim ocjenjuje jedino Regionalni centar za gospodarenje otpadom. To je nešto što Hrvatska svakako treba i takve bi projekte trebalo poticati, ponajprije u turističkim regijama.

O LNG-u jednako misli i Darko Pavlović, energetski stručnjak koji je i doktorirao na toj temi. Upućuje nas na časopis EGE, gdje piše da je najvažnija pretpostavka za gradnju terminala potražnja, bez koje nema ekonomsko opravdanosti investicije. Kaže i da gradnju terminala treba sagledati u koncepciju širih energetskih i političkih prijepora u okviru EU, pri čemu EU treba potvrditi ulogu plina u energetskom ‘miksu’, jer je sadašnja struktura na europskome tržištu plina daleko od ohrabrujuće. Primjerice, sve se više koristi ugljen, što je dovelo do zatvaranja plinskih elektrana. Samo je lani ugašeno plinskih elektrana snage 10 GW, a novoistaliranih je bilo samo oko 7,5 GW. Tim više Pavlović ističe da, ako je LNG na listi projekata od posebnog interesa za EU, onda bi ga i EU trebao pratiti financijski. Poznato je, naime, da se konzorcij Adria LNG povukao iz gradnje terminala pa Pavlović opravdano pita: može li nova situacija s Ukrajinom ponovno pobuditi interes velikih europskih tvrtki za njegovu gradnju, a ako ne, može li potaknuti nekoga drugog?

Konzultant i financijski stručnjak Andrej Grubišić o cijeloj investicijskoj ideji nema što lijepo reći. Kaže tek da zahvaljuje drugome Bogu što Čačić nije imao priliku investirati u sve što je htio, jer u državi ne vidi investitora: – Lako je investirati, ali je vraški teško smisliti dobru investiciju. Prvo, poželjno je da u investicijama bude što veći komponenta privatnog dijela jer je privatnik prisiljen ponašati se racionalnije nego država. Drugo, veća je fiskalna i zatvara da postoji kategorija trajnih radnih mjesta. Takvo što ne postoji, to su socijalističke priče. Pogledajmo samo Nokiju danas, a nekada je bila simbol mobilne telefonije. I treće, Grubišić sugerira da nas prestane zamati s investicijama i da pronađe način kako smatrati rashodovnu stranu proračuna – neuvijek poručuje Grubišić.

Ante Babić, tajnik Udruženja stranih ulagača, uobičajeno je optimistički od drugih, pa bi projektima dao šansu. Uz uvjet da se uz njih otvore pojednake šanse za stvarno isplativu privatnu investiciju. Babić kaže da će svaka od tih investicija zapošljavati, ali ne pretjerano, Plomin i LNG možda će otvoriti do stotinu radnih mjesta, kontejnerski riječki terminal u nekoj perspektivi možda i više. No s obzirom na to da je najčešće riječ o međunarodnim natječajima, pitanje je kakve su stvarne šanse da se u gradnji angažiraju domaći resursi. No izvoz, ako ćemo se zezati, već ima veće šanse. Naime, nordijske zemlje poput Švedske i Norveške imaju mnogo brojne spalnice smeća. Ali nemaju – smeća. Pa bi im Hrvatska, šali se Babić, mogla izvoziti originalni proizvod!

Ekonomist Ljubo Jurčić, vjerojatno najzgrizniji borac za umrlo industriju, kaže da su sve to površine investicije koje će u kratkom roku pogodje ponekoga zaposliti, ali u dugom će roku isti ili čak manji broj radnih mjesta dojvika otplaćivati neisplativu investiciju.

• Ništa od toga neće izvesti gotove proizvode, to je sve intermedijarna, a ne finalna proizvodnja. Već imamo sagrađenu infrastrukturu dva puta veću od proizvodnje, imamo neisplativu ceste jer njima ne izvozimo hrvatsku robu. Ni privatni projekt proširenja piste nema smisla jer se radi za kratku sezonu. Koliko kava i noćenja treba prodati da bi se investicija isplata? Beton neće otvoriti radna mjesta, ali softver – recimo angažiranje istih kapaciteta za cijelogodišnju turističku sezonu – hoće. S druge strane, sve karte smo bacili na Plomin i LNG. Ako energetika čini do pet posto BDP-a, što činimo da angažiramo preostalih 95 posto? Tko će trošiti tu struju ako nemamo proizvodnju – pita (se) Jurčić.

Štern zato smatra da bi cilj trebali biti drugi projekti. Pametnije bi, kaže, bilo dovršiti autocestu do Crne Gore i spojiti se s Albanijom, ući u vele melioracijske projekte u Slavoniji, baciti se na poljoprivredu, koja u kratko vrijeme može vratiti uloženo i fokusirati se na manje razvijene regije.

Babić poručuje da je nemjerljivo jeftinije, a vrlo isplativi primjerice Zagrebački velesajam pretvoriti u golemi filmski studio, jer smo očito stranim produkcijama zanimljivi, ali zbog nepoštovanja pravog studija filmovi se dovršavaju u zemljama regije koje pokupe vrhunje. Ili sagraditi laboratorije za biotehnologiju koja se nosi (ne samo) u farmaceutskoj industriji.

No formirati think tankove vlasti je očito nepremostivo težak zadatak, pa se ljepljivo drži baušteških radova. Valjda je to zbog balkanskoga zraka. Nešto u njemu desetljećima miriši na državne investicije. Od ranih 70-ih godina, kada je tadašnja centralna vlast u ime spasa zajedništva za trčavih 45 milijardi posuđenih dolara postala najveće gradilište u Europi, nismo se ideološki maknuli ni milimetra. Stošće, Babić i još jedan sugovornik primjećuju da se investicije zgodno poklapaju s regijom riječkog SDP-a, baš onog koji prijeti propitivanjem premije rova ega. A ako se vrnemo pravilima Warrena Buffetta, nismo li tih 15-20 milijardi kuna već izgubili?

Hrvatska ima više koristi od privatnih nego od državnih ulaganja. Rekonstrukcija i proširenje piste Zračnog pristaništa Mali Lošinj, Zagrebačko pristanište u Luci Rijeka, LNG terminal, Regionalni centar za gospodarenje otpadom Piškornica i Plomin C su projekti koji su analizirani prema različitim kriterijima, uključujući izvoz, domaće inpute, zapošljavanje i ekologiju.

Objašnjenje: Najveći zbroj bodova za svaki projekt je 100. No to je samo u teoriji. Maksimalnih 25 bodova u svakoj kategoriji dobiva se za proizvodnju koja je isključivo izvozna, za onu koja upotrebljava isključivo domaće sirovine i repermatizaciju, za projekte koji otvaraju mnogo radnih mjesta (u tvrtki i pratećim djetinjastima) i za projekte koji nimalo ne štete okolišu.