Nakon izbora u EU

Može li Europa opet zanemariti bahati zvuk nacističke čizme u svome raju? Misliti da je rješenje svakodnevnih problema izbacivanje imigranata, cijepanje zemlje ili izlazak iz EU proizvod je inata koliko i gluposti, ali to ne umanjuje vrlo opipljiv učinak na stvarnost. Odgovornost za uspjeh niskih emocija i političkih zabluda ravnomjerno je podijeljena između političkih elita i većine, koja je ostala kod kuće.

Više-manje u skladu s prognozama i očekivanjima, izbori za Europski parlament održani u nedjelju promijenili su sliku Europske unije nagore. Iako su nominalno pobijedile stranke centra, odnosno dvije ‘stožerne’ grupacije, demokršćani i socijalisti, istinski pobjednici su, blago rečeno, euro-skeptične opcije u nizu članica. Uz iznimku lijeve Syrize u Grčkoj, gotovo u svim tim strankama mržnja prema EU tek je jedna od mnogih stavki na bogatom meniju mržnje i diskriminacije te ih se bez većeg uzevanja može nazvati fašističkim, neke i nacističkim strankama. Uz opću izlaznost od 43,09 posto, Europska pučka stranka izgubila je više od 60 zastupničkih mjesta, ali svejedno odnijela pobjedu (28,36 posto), a socijalisti se (S&D) izgubili tek šest mandata i završili na 190 (25,3 posto). Liberali (ALDE) zadržali su treće mjesto sa 64 zastupnika (8,52 posto), slijede zeleni s 52 (6,92 posto), konzervativci i reformisti s 46 (6,13 posto), ljevica s 42 (5,59 posto) i napokon euroskeptici (EFD) s 38 mjesta u novom sazivu (5,06 posto). Broj zastupnika koji trenutačno nisu povezani ni s jednom političkom skupinom porastao je na čak 106, čime je ravnoteža definitivno pomaknuta na štetu vodećih stranaka. Parlament ostaje proeuropski, ali porast popularnosti i izborne snage krajnje desnih stranaka poprimio je zabrinjavajuće razmjere s obzirom na to da je riječ o ‘programima’ temeljenim na izbacivanju imigranata, zatvaranju granica, izlasku iz EU i cijepanju ionako malih zemalja na još manje (belgijska separatistička NVA).

Svakako najveću pažnju privukla je Francuska, u kojoj su vladajući socijalisti doživjeli apsolutni potop, prikupivši tek 13,98 posto, a fašistoidna Nacionalna fronta pod vodstvom Marine Le Pen postala je najveća politička stranka u toj zemlji s 24,95 posto osvojenih glasova. Čak ni glavna oporba stranka desnog centra UMP nije uspjela kapitalizirati na velikoj nepopularnosti socijalista prikupivši tek 20,79 posto glasova. Drugi veliki potres dogodio se u susjednoj Britaniji, gdje je Nezavisna stranka (UKIP) osebujnog Nigela Faragea ostvarila povijesni rezultat preskočivši vladajuće torjevce i laburiste s 26,77 posto osvojenih glasova. Zlatna zora, otvoreno nacistička stranka, u Grčkoj je dosegnula čak 9,38 posto usprkos ubojstvima u njoj radi-nosti i uhićenjima vodstva, što valjda znači da njihovo biračko tijelo želi upravo to. Desne stranke ostvarile su, unutar konteksta u kojem djeluju, dobre ili izvrsne rezultate u nizu drugih članica, od Danske i Belgije do Njemačke, Mađarske, Finske i Švedske.

Ipak, glavno pitanje koje se nameće sada nije toliko što sa svim tim eurofobima i fašistima, već tko će voditi Europsku komisiju sljedećih pet godina. Naime, usprkos dobrim rezultatima, razbakanost i nacionalna specifičnost svake od ekstremnih opcija barijera je njihovom većem ujedinjavanju unutar Parlamenta. Farage je otvoreno odbacio, primjerice, bilo kakvu suradnju s Le Pen, a takvih animoziteta je mnogo, zbog čega, prema svemu sudeći, neće biti mjesta za dvije euroskeptične skupine u Parlamentu. Za osnivanje skupine potrebno je 25 članova iz najmanje sedam država članica, pri čemu bi potonji kriterij mogao biti kohan za neku od tih opcija jer će se ‘tući’ oko istih zemalja. Drugim riječima, Parlament je ostao oko 80 posto proeuropski i najveća drama je sada tko će dobiti čast upravljanja Komisijom.