Divljanje testosterona

Stvaran život. On će ostati takav kakav jest. Nepredvidiv, doduše, ali takav. E sad, osim tog proživljavanja emocija bez posljedica u stvarnosti, postoji još nekoliko stvari koje osjećaju ili dijele sportski fanovi. Recimo, lučenje testosterona.

Najopsežnije istraživanje na tu temu provedeno je 1994. godine kada je određen broj fanova talijanske i brazilske reprezentacije pristao na testiranje sline prije i po završetku utakmice. Pokazalo se da je razina testosterona talijanskim navijačima opala za nekih dvadesetak posto jer je Italija izgubila, a brazilskim se, pogađate, povećala za gotovo isti postotak. Osim toga, pokazalo se da navijači pobjedničkog tima neko vrijeme nakon utakmice imaju bolje mišljenje o sebi, zadovoljniji su svojim životom, čak misle i da su privlačniji. Možda je upravo taj osjećaj ugođ nakon pobjede jedan od razloga zbog kojeg su navijači ‘nakvačeni’ na svoj tim, pa i doživotno ako treba.

Međutim, postoje i neki timovi koji su vječni gubitnici, ali unatoč tome imaju nevjerojatnu podršku svojih fanova. Ako navijače motivira osjećaj sreće nakon pobjede, što li onda motivira ekipu koja navija unatoč maloj vjerojatnosti da će njihov odabrani klub ikad zasjesti na tron? Zar nije bolno navijati mjesečima, godinama, desetljećima; uložiti toliko energije u momčad, a nikad ne kušati taj slatki okus pobjede? Kako otkriva Van Schaik, odgovor leži u ‘prikrivenom mazohizmu’, ali i nekoj pomalo iracionalnoj ideji da će osjećaj odanosti i pripadanja kompenzirati svako nezadovoljstvo. Preživjeti znači pronaći smisao u patnji, a fanovi, pogotovo oni hrvatske nogometne lige, taj su smisao očito pronašli.

U priči o navijanju u svakodnevnom životu; moguće je galamiti, vrijedati, urlati, vrištati, a da vas pritom nitko od ekipa s tribine ne smatra neuračunljivima ili ludima. Ne postoji nikakva samokontrola, navijači reagiraju instinktivno, poneseni emocijama, što je prilično katarzično. Kako piše Van Schaik, najstrastveniji navijači imaju tendenciju identificirati se s timom, pa osjećaju i manju odgovornost za svoje osobno ponašanje. Činjenica da su okruženi istomišljenicima pruža im osjećaj sigurnosti, ali ih i na neki način pretvara u anonimuse koji (a to je jedino što rade) uglas i strastveno podržavaju tim.

No to poistovjećivanje s grupom ne odnosi se samo na ekipu s tribine već i, često, na čitavu naciju. Tako se, primjerice, na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu ne bore jedanaestorica talentiranih nogometaša nego čitava država. Pobjeda Vatrenih je pobjeda male zemlje s južne strane Balkana što, dakako, potpiruje strasti fanova. I premda je zaista točno da u životu postoji mnogo više stvari o kojima je moguće govoriti u metaforama, činjenica je da su navijači od ovogodišnjeg Mundiala stvorili nešto što on u svojoj suštini nije. Vatreni se ne bore za poziciju na nogometnoj ljestvici nego za čitav narod koji je dobio priliku pred cijelim svijetom dokazati svoju snagu i srčanost… Suludo, zar ne?