DRUGI STUP Do 7. kolovoza svatko sám bira rizik ulaganja u svoju mirovinu

do cipela, od hrane do torbica, od destinacija za ljetovanje do najboljih marki automobila; podučava nas da recikliramo, mažemo lice najboljim kremama i jedemo organsku hranu), na kraju ispada zainteresiran samo za jedno: zakon velikih brojki. Legitimno je u svakom poslu težiti uspjehu, novcu i profitu – ali je „in poor taste“ da se apsolutno svi mediji, a ne samo ti, tzv. žuti, bave vjenčanjima i sprovodima, te ne prezaju ni pred čim radi prodaje i niskih strasti. Prodaja, naravno, najbolje ide upravo kad se obrađuju „zvijezde“ reality showa i smrt rock and roll princeza. Ili onih pravih. Medije danas, možda zato što su u dubokoj krizi (a možda su u dubokoj krizi upravo zato), najviše „pali“ smrt koja je postala najbolja „roba“ (u novinskom žargonu – materijal koji će izazvati pažnju i povećati tiražu).

Tako i kod nas do danas ostaju nezaprječene tiraže i rekordne prodaje koje su postizali „brizi i žestoki“ medijski pregaoći koji su nakon smrti princeze Diane ili Toše Proeskog na brzaka producirali knjižice o njima, njihovom životu i, osobito, smrti. Dolores Lambaša postala je i temom filma koji navodno razobličuje medije, ali se zapravo itekako lijepo hrani upravo tom smrću. U PR-ovskom i sadržajnom smislu. Kada je nedavno preminula 25-godišnjica Peaches Geldof, njena smrt tjednima se rastezala u medijima, a iz ormara su izvadeni apsolutno svi kosturi njezine bliže i dalje obitelji – od prerano preminule majke koja se također predozirala heroinom kada je Peaches bilo samo 11 godina, do neobične smrti njenog pomoćnika Michaela Hutchencea. To što je iza nje ostalo dvoje male djece koja će kad-tad čitati neukusne medijske pogadalice o svim mogućim razlozima smrti njihove majke, bake i ostalih rođaka, nikoga ne zabrinjava.

Daleko od svake puritanke, s priličnim novinarskim stažem „u nogama“, ne grozim se tih tema, nego načina njihove obrade i situacije u kojoj se ama baš svi, a ne samo za to „predviđeni“ mediji, bave temom smrti, kao i načina na koji se tretiraju umrli koji se više ne mogu braniti. Najmorbidniji od svih bio je ipak način na koji su se mediji bavili (pre)detaljnim izvješćima o tome kako si je L’Wren Scott oduzela život (pritom je uporni i sasvim netočno, lakonski i sasvim neprično etiketirajući kao „djevojku Micka Jaggera“) te naširoko raspredali o stanju njenog bankovnog računa. Premda je s Mickom Jaggerom, za kojeg je u intervjuima uvijek govorila da je čovjek koji ju najviše može nasmijati, bila u vezi punih 13 godina, Scott se nipošto ne može nazivati tek „Jaggerovom djevojkom“ jer je bila autentična zvijezda u modnom i filmskom svijetu. Nakon njene smrti mnogi su o njoj pričali u superlativima što je, međutim, tek djelomično uspjelo umanjiti mračan dojam koji je proizlazio iz novinskih stupaca. Iz njih je, pak, probijalo omalovažavanje pokojnice i otkrivala se zavist kojekakvih „autora“ na njenoj ljepoti i načinu života.

Pogledamo li samo malo detaljnije njezin životopis, očigledno je da je riječ o kvalitetnoj osobi kojoj život, usprkos površnom prvom pogledu, nije dodijelio osobito dobre karte. Rođena je 1967. kao Laura „Luann“ Bambrough u Utahu, u mjestu Roy, nedaleko od Salt Lake Cityja, gdje ju je posvojila mormonska obitelj. U društvu slavnih kretala se mnogo prije nego što je postala ‘Jaggerova cura’, pa i prije nego je postala dizajnerica, jer se dugo bavila manekenstvom. Karijera modela L’Wren očigledno je bila zapisana u genima, a njene neopisivo dugačke noge prvi je zapazio slavni fotograf Bruce Weber na jednom reklamnom snimanju za čarape Calvin Klein. Ohrabrena Weberovim komplimentima, odvažna je djevojka krenula u Pariz gdje je sredinom osamdesetih osvajala piste svojim ‘glamazonskim’ izgledom i nosila modele s potpisom Thierry Mugler, ali i Chanel. Za reviju visoke mode ove slavne modne kuće odabrao ju je osobno Karl Lagerfeld, a fotografirali su je legendarni Guy Bourdin, David Bailey, Helmut Newton, Mario Sorrenti i Jean-Paul Goude.

Uskoro je počela raditi u Los Angelesu kao stilistica za fotografa Herba Rittsa, da bi napredovala do osobne stilistice filmskih zvijezda poput Sharon Stone i Nicole Kidman koju je izravno lansirala na listu najbolje odjevenih žena svijeta. Potpisala je i styling Julije Roberts za slavnu naslovnicu časopisa W, a kao kostimografkinja filmove Diabloque (remake iz 1996.), Oceanovih 13 i Kubrickov posljednjih film Oči širom zatvorene.

L’Wren je uvijek isticala kako je svoj modni brand izgradila posve samostalno. Godine 2006. lansirala je svoju prvu modnu kolekciju, nazvanu Little Black Dress, i između redaka poručila svim dušebrižnicima da se ne moraju brinuti da će ‘opelješiti’ Micka Jaggera. Žalosno je što je uopće trebala davati takve izjave, kao da jedna zrela, lijepa i uspješna žena ne može posao pokrenuti sama, bez „sponzora“. Oduvijek je bila povučenija od većine iz svoje okoline, a nakon što je 2002. započela vezu s Jaggerom, postala je još suzdržanija u javnim nastupima. Premda je stvarala haljine za crvene tepih, sama ih nije obožavala pa je čak jednom rekla da joj u suvremenoj ‘celebrity kulturi’ smeta profaniranje rituala crvenoga tepih kojih je sada na sve strane i šire se poput pandemije.

No, kad je umrla, o svemu tome malo se pisalo, a zanimljivo je i kako nije mnogo publicirano da je u oporuci svoj oko devet milijuna dolara težak imetak, uključujući i njijoski stan u kojemu se objesila, namijenila Michaelu Phillipu – tj. Micku Jaggeru. Kad umre žena koja je hodala ili bila u braku s nekim slavnim, prvo što u novinama piše je čija je djevojka ili supruga bila, a kao da se jednim potezom izbriše što je sve doista bila – ona sama.

Žena koja je tako dobro razumjela sve ženske nesigurnosti i sumnje u vlastiti izgled, koja je perfekcioništički njegovala proporcionalnost svih svojih modela koji su odreda produljivali siluetu i noge, pokrivali gdje se treba, otkrivali gdje se može, na kraju je popustila pred vlastitim nesigurnostima i sumnjama. Činjenica je da oni koji žive u modnom svijetu zapravo žive u nestvarnom oblačiću koji se svakoga trena može raspuknuti. Nestabilan život ispunjen je neizvjesnošću u industriji koja priznaje samo pobjednike i slavi uspješne, a njeguje isključivo kult mladosti i religiju novca. U tom vihoru nesigurnosti i destrukcije često ne pomaže ništa. Isto bi se moglo reći i za industriju medija koja prati modu, film, glazbu. Premda medijski jest zavodljivo, ne bi li ipak smrti ljudi poput Michaela Jacksona, Michaela Hutchensa, Amy Winehouse, Alexandra McQueena, Isabelle Blow, i tako, nažalost, unedogled, – nakon objave trebalo ostaviti na miru? No, činjenica je da se mediji hrane nesrećom, rastrojenim psihičkim stanjem pokojnika, a najgore je kad se hrane nagađanjima i – tračevima.