Ibsenova ‘Nora’ kvalitetno je osvježenje u kazališnom životu. Jasno autorsko stajalište redatelja Saše Božića, gluma Darije Lorenci Flatz i doprinos cijele ekipi zaslužni su za jednu od boljih predstava sezone.
Ibsenova ‘Nora’ ili ‘Kuća lutaka’ sama je po sebi tekst koji sa svakim novim postavljanjem izaziva pozornost. Socijalno angažiran, aktivan, ispred vremena, zabranjivan u doba prve izvedbe, svakako traži interpretaciju sa stajalištem. U režiji Saše Božića doista ju je dobio, a Nora je zaživjela kao žena koja se postupno rada pred publikom. Izbor svake žene, od uloge lutke u kući do bilo kakve svjesne, a onda i aktivne pozicije, još je izbor. Sve te uloge još postoje, ne pripadaju Ibsenovu vremenu.
U predstavi bih odmah izdvojila njezino jako umjetničko i autorsko stajalište, izraženo ponajviše scenskim pokretom, svojstvenim redatelju, za što je zaslužna koreografinja Petra Hrašćanec. Silnice scenskoga plesa u početku određuje Norin muž Helmer (Dušan Bućan), a u drugoj dionici i bilježnik Krogstadt (Slaven Španović). Nora, izvrsna Daria Lorenci Flatz, pokazuje sve nijanse uloge, od prikrivene oštroumnosti djevojčice koja u naučenom ritmu pleše prema muževim željama i željama drugih nositelja moći pa sve do nerazumijevanja prilika, ali i snalaženja u njima. Šteta je što se uloga Helmera, a pogotovo doktora Ranka (Luka Dragić), nije dodatno produbila, jer ovako, što dramaturški nije netočno, ali ne vjerujem da je bila redateljeva zamisao, u odnosu na Noru nije dovoljno nijansirana. Štoviše, obje su gotovo polarizirane, a nude obilje mogućnosti za slojevitiju interpretaciju. Obojica su, Helmer osobito, također uhvaćena u mehanizam zadanih društvenih uloga.
