Ruka vodilja

Milanovića u sedlu dulje od jeseni može održati jedino jača gospodarska investicijska potpora kakvu u ovom trenutku može, ako to želi, pružiti strateška partnerica – Njemačka.

Kao što je postojala u slučaju Jadranke Kosor onoga ljeta 2009. kad je preuzela dužnost predsjednice Vlade s perspektivom da padne prije jeseni, što zbog pritisaka oporbe i takozvanoga civilnog društva, što zbog pritisaka unutar HDZ-a. A onda se u trenutku kad se baš sve činilo bezizlaznim i izgubljenim pojavila ta ruka vodilja koja je omogućila deblokadu pregovora s EU i njihov završetak, čime je ostvaren ključni strateški cilj ulaska Hrvatske u EU.

Ta ruka vodilja dala je presudnu potporu Kosor u pokretanju kaznenih postupaka za korupciju, uključujući i protiv bivšeg premijera. Ali u tom trenutku ta ruka, a onda posljedično ni Kosor, nije bila dovoljno snažna da te postupke proširi na cijelu korumpiranu političko-gospodarsku oligarhiju naslijedenu iz bivšeg sustava koja dogovorno upravlja Hrvatskom, nego je zaustavljena samo na Sanaderu i oko njega. I nije bila dovoljno snažna da pokrene preobrazbu dogovornoga tranzicijskog gospodarstva u suvremeno kompetitivno gospodarstvo. Zato smo mi gospodarski još dublje nego onda, iako se i u to vrijeme činilo da smo na dnu. Danas više nije nikakva tajna da je tu presudnu pomoć u ostvarenju strateškog cilja Jadranki Kosor pružao SAD svojom političkom snagom.

Zorana Milanovića u sedlu dulje od jeseni može održati jedino presudna gospodarska investicijska infuzija, onakva kakvu u ovom trenutku može, ako to želi, pružiti druga strateška partnerica – Njemačka. Jedino tako Zoran Milanović kao predsjednik Vlade može pokazati neki rezultat, a pred svojom strankom opravdati svoje postupke prema Slavku Liniću koji su izazvali razdor, i jedino tako može dobiti manevarski prostor da pokuša, uz kompetentnu savjetodavnu pomoć, provesti ono na čemu je Kosor stala: kaznjeni progon dijela stare političko-gospodarske oligarhije kao demontažu neodrživoga političko-gospodarskog modela koji je ekonomski i politički pred bankrotom. A čekaju ga i reforme, ne samo u zakonima i propisima nego i u glavi i načinu razmišljanja, koje su preduvjeti otvorenoga poduzetničkog gospodarstva.

Da pokaže snagu samo za inicijalni zaokret, Milanović bi smanjio i otpore u SDP-u, odnosno dogodilo bi se ono što je najavio – ponovno približavanje umjesto konsenzusa. Doduše, dosad Zoran Milanović nije pokazao kapacitet za tako drastičan zaokret u vođenju Vlade i njezinoj politici. Ali nije ga pokazivala ni Kosor pa je uz presudnu potporu uspjela i odblokirati i završiti pregovore svim pokušajima destabilizacije unatoč. Dovoljno je bilo prepoznati priliku i imati dovoljno volje za grčevitu bitku za vlastiti opstanak.

Ja doista ne znam ima li Zoran Milanović takvu ruku potpore. Nekim svojim izjavama i relativno sigurnim nastupom nakon ovako ozbiljnih stranačkih potresa daje poruku da u svemu što radi nije sâm. Osim mirnoće, koja ga prije nije resila, i odlučne najave novog načina vođenja Vlade jedan od znakova opuštenog pristupa jest i njegov odlazak na otvorenje Svjetskoga nogometnog prvenstva u Brazil, gdje mu je i mjesto zbog čistoga političkog marketinga. Da u nekoj zračnoj luci sretne i Angelu Merkel, koja je također ondje, u službenom posjetu, ali i uz svoju reprezentaciju, bio bi to dodatni znak da se nešto događa iza pozornice.

Ali ostavimo se nagađanja i (pre)optimističnih nadanja. Ako Milanović ne dobije tu presudnu pomoć, vjerojatno nas čekaju prijevremeni izbori na kojima će se stare garniture pokušati zavrjeti u nov krug. U međuvremenu nas možda čeka i državni bankrot. Politička dekapitacija premijera u tom se slučaju podrazumijeva. Zato nekako vjerujem da Milanović ne blefira kad mirno govori o zaokretu. Jer dosad nije pokazivao sklonost da naudi sebi.