Andreja Vidović natjecala se za referenticu na poslovima legalizacije objekata. Nakon što je dobro napisala test, došla je na razgovor s komisijom koju nisu zanimale kandidatkinjine vještine.
Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisa, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatele Lidera kao pojedine u njihovim neravnopravnim sporovima s glomaznom državnom upravom.
Ipak, taj sam primjer naveo da bih upozorio na to kako bi intervju trebalo voditi, što je bila doista rijetko. Bez obzira na to što je intervju i onda bio sredstvo eliminacije konkurencije favoriziranog kandidata, bar su zadovoljili formu. Mnogo godina poslije čini se da se situacija nije promijenila. Andreja Vidović natjecala se za radno mjesto referentice u Agenciji za ozaokonjenje nezakonito izgrađenih zgrada u Sisku. Od maksimalnih trideset bodova osvojila je 28, što je važno u priči. A onda je pozvana na razgovor. Komisiju je zanimalo zašto je na prošlom poslu dobila otkaz, zašto joj nije produljen ugovor, posjeduje li automobil, je li joj ikada oduzeta vozačka dozvola. ‘I, ono najgore, tko mi plaća gorivo s obzirom na to da sam nezaposlena’, izjedala se Andreja Vidović. Uglavnom su se obasuli takvim pitanjima. Odgovor Agencije začudio ju je jer je natječaj poništen. Eh, sad, da nemam i osobna iskustva s tim, ne bih joj povjerovao, ali doista se postavlja pitanje kako je komisija samo na temelju tih pitanja mogla pomisliti da će izabrati najboljega kandidata. Što su članovi namjeravali doznati ako im odgovori na pitanje posjeduju li automobil, je li napravila prometni prekršaj i tomu slično?
Tko zna, možda komisija ima informacije iz neke znanstvene studije da svi oni koji imaju automobil učinkovitije upravljaju postupkom legalizacije. Njima procedura nije strana, poštuju je u uporabi automobila: otvaraju vrata, sjedaju, pale automobil, kreću. Možda ta istraživanja potvrđuju da svi oni koji nisu napravili prometni prekršaj mogu na vrijeme dolaziti na posao. Stvar je u tome da onaj tko kasni na posao juri cestom da stigne što prije, pa tako čini prometne prekršaje. Oni pak koji ne čine te prekršaje, znači da na vrijeme i savjesno kreću na posao pa rokovi za legalizaciju neće trpjeti. A oni pak kojima roditelji ne plaćaju gorivo tripit brže rješavaju predmet od onih koji se voze na teret materije i oca. Zašto, pitate se, dragi čitatelju. Pa jednostavno, zašto da ne?! Samo se ovako uvrnuto može odgovoriti na takva pitanja. Treba tu biti otvoren pa jasno reći što se zapravo dogodilo. Očito je bilo kandidata koji su na testiranju osvojili mnogo bodova, a favorizirani je kandidat podbacio. Budući da ga nisu mogli zaposliti jer bi riskirali da ih se prozove, najlakše je bilo poništiti natječaj i pričekati povoljan trenutak da ga ponovno raspišu. Tako kod nas još funkcioniraju stvari. Iako ta priča nema veze s poduzetništvom, ona, nažalost, ulagačima pokazuje kakva nam je državna i lokalna uprava te kako sama država poštuje svoje propise.
