Individualnost i sustav

Sustav bez inventivnosti, osobnosti i želje za uspjehom osuđen je na baru. A svatko u njemu tko se usudi iskočiti iz prosjeka brzo bude prizemljen. To se odnosi čak i na premijera.

Naši poduzetnici još su prisiljeni igrati na terenu dogovorne ekonomije kojom dominiraju pripadnici i učenici stare socijalističke škole, u kojoj je neprilično da netko iskače iz prosjeka i želi biti bolji od drugih.

To također znači da se jake osobnosti, koje su nužne za izvanserijski tim i izvanserijski rezultat, trebaju uklopiti u zajedničke ciljeve tog tima, da budu u službi tima, a ne da tim bude u službi njihove osobne promidžbe (što se dosad često događalo); da se ne natječu tko je veća zvijezda, tko je veći frajer, ni igrači međusobno, a još manje igrači s izbornikom. Prema dosad pokazanome, Niko Kovač vrlo je dobro izbalansirao taj osjetljivi odnos između individualnosti i sustava. Kao da je hrvatsku individualnost uspio pretočiti u njemački sustav a da ona pritom ne izgubi inovativnost i prirodnu razbarušenost.

U gospodarstvu imamo previše zastarjelog i neodrživog sustava, a premalo individualnosti i inventivnosti. A takav komplicirani teren itekako je pogodan za poduzetnike fenikse, one s viškom energijom, improvisacijom, hrabrosti, a manjkom samodiscipline, kontrole rizika, sustavnosti. Problem je što brzo bljesnu, tromom sustavu usprkos, ali brzo i izgore. Pa umjesto brenda Kaufland dobijete slučaj Pevec. Izbalansirani poduzetnički spoj hrvatske individualnosti i njemačke sustavnosti kakav u nogomet uvodi Niko Kovač u Hrvatskoj zasad teško dobiva ili uopće ne može dobiti utakmicu. Naime, uza sve nepodopštine, poput onih japanskog suca Nishimure i općenitoga političkog pogodovanja u utakmicama, svjetski se nogomet ipak igra na terenu tržišta. Naši su poduzetnici pak još prisiljeni igrati na terenu dogovorne ekonomije kojom dominiraju pripadnici i učenici stare socijalističke škole, u kojoj je neprilično da netko iskače iz prosjeka, da želi dati tri gola, da želi biti drukčiji i bolji od drugih. Te ga valja prizemljiti da ne remeti poredak i idilu u bari. Oni, doduše, znaju što je to sustav i maksimalno ga poštiju. No taj sustav bez inventivnosti, osobnosti i želje za uspjehom osuđen je na baru. Čemu u gospodarstvu i svjedočimo.

Izlaz iz bare kontrolira politika. A to je – joooooj! Samo čisti sustav, star, do trajao, dugoročno neodrživ, koji guši svaku inventivnost i osobnost. Svi individualci, improvizatori, emotivci, inovatori odavno su upokojeni ili eliminirani s terena na kojem se igra utakmica. I ako netko zabunom podigne glavu – odmah slijedi tup! I više ne diže glavu. Da prema takvoj filozofiji Niko Kovač vodi reprezentaciju, ne da igrači ne bi dali gol, ne bi se maknuli s centra do kraja utakmice. Sve od straha da šef to ne shvati kao pogrešan korak, nepotrebno soliranje i da ne dobiju – tup po glavi. Bara se, dakle, iznutra promijeniti ne može. Odnosno svaka navodna promjena može biti samo malo drukčiji, modificirani kreket, nešto kao nova rekonstrukcija vlade. Ali sustav ostaje isti – dugoročno neodrživ. Uostalom, i Zoran Milanović dobio bi tup po glavi da uistinu pokuša zaobići pravila bare.

Rješenje za promjenu jest izvan bare, u onome širokom krugu inventivnosti, individualnosti, osobnosti koji vidi što ne valja, koji već funkcionira kao dio (svjetskog) tržišta, koji ima i energije i volje mijenjati stvari, ali ne zna kako. Nogometnim rječnikom, mi izvan političke sfere imamo sve predispozicije za kvalitativnu promjenu. Nedostaje samo jedan Niko Kovač koji će usustaviti tu nepovezanu energiju. Zasad ga ne vidim. Ali da se pojavi, voljela bih vidjeti tu paniku u bari.