Psihološke igrice nisu strane opusu Romana Polanskog. Naprotiv, riječ je o redatelju koji je u svojim najpoznatijim ostvarenjima zaigrano raščlanjivao psihopatologiju likova te s lakoćom uvlačio gledatelje u sferu njihovih neuroza i psihozu.
Isto vrijedi i za ‘Veneru u krznu’, adaptaciju nagrađivane predstave Davida Ivesa o glumici koja stiže na audiciju za predstavu iz naslova (temeljenu na istoimenom romanu Leopolda von Sachera-Masocha) te nastoji uvjeriti redatelja da je prava osoba za ulogu.
Polanski rabi motiv mazohizma kako bi varirao odnos moći među likovima, a sustavnim potkopavanjem patronizirajućeg stava svoga muškog protagonista na svjež i originalan način destabilizira granicu psihološke, društvene i umjetničke stvarnosti i fikcije – što je postupak karakterističan za neke od njegovih najboljih radova.
Elegantno režirano i snimljeno, sa sjajnim glumačkim nastupima (posebice redateljeve supruge Emmanuelle Seigner u ulozi glumice Vande), ‘Venera u krznu’ duhovita je, pametna i ultimativno groteskna crna komedija o ulozi koju seksualne fantazije imaju u nastanku umjetničkog djela, ali i u formiranju samog pojedinca.
