1. Politički sustav

Kao što se u jednom od tekstova konstatuje: ‘Ključ je svega strukturiranje političkog sustava na način da se uvažava mišljenje javnosti i prijedlozi širega kruga ljudi.’ Riječ je o ‘zatvaranju kruga’ između građana i izabranih političara. Mehanizmi kojima se to može ostvariti su: omogućavanje izbora konkretne osobe, definiranje izborne osnovice (‘baze’) za svakoga saborskog zastupnika, uspostavljanje kanala neposredne komunikacije (npr. objavljivanjem elektroničke adrese članova Sabora, uvođenjem prakse redovnih mjesečnih sastanaka saborskog zastupnika s građanima…)

Sustav javne uprave predstavlja ‘infrastrukturu’ za kreiranje i provedbu promjena u svim ostalim sustavima. Promjene u javnoj upravi trebale bi obuhvatiti ‘redizajn sustava’ (npr. analizu i redizajn postojeće organizacijske strukture, poslovnih procesa), promjenu organizacijske kulture (tj. sustava vrijednosti i normi ponašanja) te promjenu svrhe sustava (tako da doista postane ‘javni servis’). No bez transformacije političkog sustava predložene promjene u javnoj upravi nisu moguće.

Tijekom nekoliko posljednjih godina mnoge lokalne zajednice bile su izložene stresu izazvanim poplavama, sušama, niskim temperaturama… Dodatni uzrok stresa predstavljaju i mjere aktualne administracije (npr. spajanje bolnica). Imajući u vidu neke od gore spomenutih trendova (npr. klimatske promjene) može se očekivati rast učestalosti i intenziteta takvih događaja. Stoga se postavlja ključno pitanje: Što bi trebalo početi poduzimati danas kako bi se unaprijedila otpornost (eng. resilience) lokalnih zajednica na šokove? Za početak bilo bi potrebno napraviti analizu postojećeg sustava – ali ne samo s ekonomskog, nego i političkog aspekta.

Promjene u sustavu pravosuđa trebale bi obuhvatiti daljnje jačanje samostalnosti pravosudnih institucija (riječ je o intervencijama na razini redizajna sustava), uz istodobnu promjenu načina njihova funkcioniranja (što podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja).

Promjene sustava upravljanja javnim poduzećima trebale bi obuhvatiti uvođenje prakse izbora članova upravljačkih tijela putem javnog natječaja te uspostavu sustava korporativnog upravljanja u skladu s najboljom svjetskom praksom. Od novih uprava zahtijevati postavljanje ambicioznih ciljeva (sukladnih koncepciji ‘društveno odgovornog poslovanja’) te pratiti njihovo ostvarivanje.

Identificirati razinu samodostatnosti u proizvodnji osnovnih prehrambenih proizvoda te odrediti prioritet. Nakon toga bilo bi potrebno okupiti sve dionike, analizirati postojeće stanje u lancima opskrbe i napraviti potrebne promjene. Jedna od najvažnijih trebala bi se odnositi na razvoj od dosad dominantnog egosustava svijesti (koji je i doveo do ‘pomora’ proizvođača u nekim sustavima) prema ekosustavu svijesti.

U tom segmentu treba istodobno težiti povećanju razine samodostatnosti i smanjenju emisije CO₂.

Proces evolucije društva prema modelu kapitalizma 3.0 nužno zahtijeva iniciranje procesa evolucije tvrtki prema višim razinama razvoja (npr. u vidu usvajanja i djelovanja u skladu s načelima društveno odgovornog poslovanja).