Kirijenko Iz fotelje ministra i premijera u fotelju šefa moćnog Rosatoma

Da se nuklearnja energija vraća na velika vrata, svjedoči i ruski Rosatom koji gradi devetnaest reaktora u inozemstvu, uglavnom Aziji, i devet u Rusiji. Sklopio je i ugovor o gradnji nuklearke u Finskoj, pregovara s Britancima, u igri su i Česi… Rosatom, svjetski broj jedan prema broju reaktora u trenutačnoj gradnji, drugi prema rezervama urana te četvrti prema količini proizvedene nuklearne energije, navodno je iskazao interes i za gradnju u Hrvatskoj, ali to se zbog mnogih razloga vjerojatno neće dogoditi.

U sprkos vrlo lošem ugledu koji ima već dugo, nuklearnja energija ipak nije neisplativ ili mrtav biznis, sa svim suprotno. Krovna državna kompanija za nuklearnju energiju Ruske Federacije, jednostavno Rosatom, potkraj prošle godine potpisala je u Finskoj ugovor vrijedan 6,5 milijardi eura za gradnju potpuno nove nuklearne elektrane (tzv. greenfield investicija, o kakvoj Hrvati često sanjare). Zvuči mnogo, ali je tek kap u moru knjige narudžbi kompanije koja je 2012. imala ugovorene inozemne poslove vrijedne 66,5 milijardi dolara i zapošljavala čak 275 tisuća ljudi.

U ovoj godini kompanija namjerava povećati vrijednost ukupnih narudžbi na sto milijardi dolara, odnosno 25 posto više u usporedbi s 2013., novim projektima u Mađarskoj, Kazahstanu, Indiji i Iranu, najavio je šef kompanije Sergej Kirijenko u lipnju.

• Na putu smo da knjigu narudžbi za sljedećih deset godina povećamo na 100 milijardi dolara novih projekata – obavijestio je premijera Dimitrija Medvedeva.

Ambiciozan plan 51-godišnjega Kirijenka je prikupiti 80-ak narudžbi, utrošiti prodaju do 2030. te osvojiti 20 posto svjetskog tržišta u idućih pet godina, nešto čemu na put, čini se, može stati samo sudaranje s EU u vezi s Ukrajinom. No iako je vrlo atraktivno tržište, EU nikako nije i jedino. Rosatom trenutačno gradi 19 reaktora u inozemstvu, uglavnom Aziji, i devet u Rusiji, svjetski je broj jedan prema broju reaktora u gradnji, broj dva prema rezervama urana i broj četiri prema količini proizvedene nuklearne energije.

U Hrvatskoj su, pak, zagolicali znatiželju nedavnom potvrdom svog interesa za gradnju nuklearne elektrane negdje u Slavoniji. U taj bi projekt, kažu, bili spremni uložiti do dvije milijarde dolara, a nova nuklearnja elektrana imala bi snagu od 1000 megavata i pogurnula Hrvatsku prema energetskoj samodostatnosti, barem kada je električna energija u pitanju. Hrvatske vlasti, jasno, ne znaju ništa o tome, nitko ih ništa nije pitao, ali ideju ne odbacuju u načelu. Među lokacijama koje se spominju u tom kontekstu su Dalj, Županja i Donji Miholjac, ali imajući u vidu impresivan i nikad življi građanski aktivizam u Hrvatskoj, zahvaljujući kojem je i gradnja golfišta u kršu gotovo nemoguća misija, može se samo pretpostaviti koliki bi izazov predstavljala nova nuklearka.

Onda je tu sasvim drugi koloplet delikatnih političkih okolnosti, jer, dade se primijetiti i iz naziva, Rosatom je ruska kompanija, a nelagoda hrvatske politike od te zemlje dobro je poznata stvar, pogotovo otkad se taj zazor može upakirati u obzir prema Bruxellesu i pravilima Europske unije. Kakvi su odnosi EU i Rusije u posljednje vrijeme ne treba previše razlagati, pa i taj splet odnosa treba uzeti u obzir kada se priča o interesu Rusa za gradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj. Jednostavnije, realizacija takvoga čega bila bi čudo, kao uostalom realizacija bilo kakvog projekta u Hrvatskoj.

I dok bi tako smjerni Hrvati sasvim sigurno drhtali pred ruskim imperijem i odmahivanjem iz europske prijestolnice, Finci nisu tako plašljivi i s Rusima su ugovorili Hanhikivi I, pored nesumnjivo pitoresknog mjestača na sjeveru Finske okovanog ledom Pyhajokija, gdje će mnogo milijardi eura vrijedna elektrana izbacivati 1200 MW čiste energije.

Lokalno stanovništvo nimalo nije zabrinuto zbog elektrane, njih 74 posto je ili za projekt ili neutralno prema njemu, a lokalna jedinica sama je ponudila prostor za elektranu. Finci očekuju plaćati 50 eura po MWh-u, a ako se slučajno prijeđe taj iznos, dogovor propada, objasnio je Pekka Ottavainen, predsjednik udruge finskih kompanija, svojevrsne zadruge temeljene na neprofitnom principu, u čijem je vlasništvu Fennovoima koja je projekt i ugovorila. Ujedno je riječ i o prvoj gradnji nuklearne elektrane u EU od strane te kompanije u poslijesovjetskoj eri.

To je tek vrh sante sačinjene od eura i dolara, nuklearnja energija vraća se u stilu, neovisno o odmicanju zemalja poput Njemačke od tog izvora energije. Interes za novim postrojenjima protekle su godine iskazale Češka, Poljska, Bugarska, Litva, Slovačka, Rumunjska i Turska (gdje je Rosatom postao prvi strani nuklearnji dobavljač u povijesti zemlje koji će sagraditi, posjedovati i voditi elektranu), a Britanci su dogovorili s francuskim EDF-om gradnju nove nuklearke u Hinkleyu. Dogovor o gradnji dviju novih jedinica vrijednih po osam milijardi funti, naravno, nije promakao budnom oku Europske komisije, koja je ubrzo najavila istragu zbog planiranih državnih subvencija tom projektu.

S obzirom na to da finski projekt nije koncipiran na subvencijama države, cijena bi trebala biti niža od one britanske 110 eura/MWh (jer subvencije znači pumpanje cijene) i teško će se naći pod povećalom Bruxellesa. Zanimljivo, rješenje koje nudi EDF vrlo je problematično za razliku od ruskog. Francuski koncept EPR (European Pressurized Reactor) snage 1600 MW, prvi takav ikad, dogovoren s finskom kompanijom TVO 2005. trebao je biti gotov do 2009. i stajati tri milijarde eura, ali je rok protegnut sve do 2016. i u međuvremenu je skočio na 8,5 milijardi eura. Noviju varijantu tog reaktora EDF je počeo graditi i u Francuskoj, ali i taj projekt se nasukao na odgode i probijanja rokova. Odluka o iskušavanju ruskog dobavljača stoga je sasvim razumljiva iz perspektive Fennovoime, s obzirom na to da je njihova tehnologija VVER testirana i implementirana u Finskoj.

• Rosatom je vrlo iskusni, nikad nisu prestali graditi reaktore. Njihov dizajn u skladu je s finskim standardima i najvišim međunarodnim sigurnosnim standardima – izjavio je Ottavainen.

Situacija se nakon sukobljavanja EU i Rusije u vezi s Ukrajinom zakomplicirala, ali iz Rosatoma, čiji bi udio u novoj elektrani trebao biti 33 posto uz mogućnost rasta na 49 posto, ne vide razloga da se dogovor ne realizira. Veći problem mogao bi nastati zbog učestalih odustajanja cijelog niza kompanija koje s finske strane sudjeluju u projektu, međutim, Ottavainen je uvjeren da projekt nije ugrožen. Ako udio finskih dioničara padne ispod 50 posto, parlamentarni pristanak mogao bi biti doveden u pitanje, ali Ottavainen je u travnju bio siguran da to neće biti problem i najavio nalaženje novih investitora koji bi finski udio podigli na 66 posto.

Nešto konkretnije posljedice od sukoba Rusije i EU Rosatom predviđa za neke druge međunarodne ugovore, prije svega za svoje britanske ambicije. Ujedinjeno Kraljevstvo potpisalo je u rujnu sporazum s Rusima kojim bi se pripremio teren za njihov eventualni ulazak na to tržište, ali u ožujku je stavljen pod ponovno razmatranje. Rosatom je u međuvremenu potpisao i sporazum s finskim Fortumom i Rolls Royceom kako bi njihovi reaktori bili u skladu s britanskim standardima, odnosno kako bi sudjelovali u gradnji i obnovi zastarjelih britanskih nuklearki.

Ono što Rosatom nudi nije malo i objašnjava njegov rastući seksepil kako u trećim zemljama tako i u zemljama EU trenutačno zaglavljenima između europske politike prema Rusiji i nacionalnih energetskih interesa. S obzirom na to da je riječ o državnoj kompaniji, prednosti koje iz toga proizlaze bitno utječu na ukupnu isplativost dogovora s ruskom kompanijom, što usporedba finske i britanske priče jasno pokazuje. Rusi imaju vlastitu provjerenu tehnologiju, uspostavljen dobavni lanac, vrhunski R&D (istraživanje i razvoj) i sve to uz izdašnu pomoć države, koja je voljna izravno financirati projekte gradnje.

Kompanija na raspolaganju ima između 300 i 350 milijardi dolara na godinu za financiranje nuklearnih postrojenja u Rusiji i inozemstvu, s čime se malo koji konkurent može natjecati. Ruska kompanija objedinjuje istraživanje, proizvodnju, pregradu, konverziju i obogaćivanje urana, proizvodnju i dostavu nuklearnog goriva u Rusiji i inozemstvu, proizvodi opremu za nuklearne elektrane, gasi ih i rastavlja, rješava nuklearni otpad i jedina posjeduje vlastitu flotu ledolomaca.

Čovjek koji predvodi taj atomski one-stop-shop klasičan je primjer novije ruske tehnokratske klase. Bio je šef AMK-a, jedne od prvih privatnih kompanija u Gorkom (danas Nižnji Novgorod), a nakon niza funkcija u poslovno-političkim strukturama 1997. postao je ministar goriva i energetike. U kratkom razdoblju od travnja do kolovoza sljedeće godine bio je ruski premijer, da bi u prosincu postao šef Nove sile, konzervativne političke opcije. Nakon skakutanja po raznim političkim funkcijama, 2005. postaje direktor Savezne agencije za atomsku energiju i, napokon, dvije godine kasnije, preuzima Rosatom.

U prošloj godini prihodi kompanije porasli su 11,7 posto, na 529 milijardi rubalja (15 milijardi dolara), s 437 milijardi godinu prije. Istodobno je EBITDA (zarada prije kamata, poreza, deprecijacije i amortizacije) bila 10,2 posto viša i iznosila 155 milijardi rubalja (4,5 milijarde dolara). Što se tiče očekivanja u ovoj godini, Rosatom očekuje dobit od pet milijardi dolara, pri čemu će udio inozemnih projekata biti 50-ak posto prema dosadašnjih 35.