Odavno država u kojoj živim nije bila na razmeđu supersila kao što je to danas. Moja generacija odrastala je u vremenu koje je obilježio hladni rat. U sjeni zvećanja nuklearnim oružjem, tadašnja Jugoslavija funkcionirala je prema principu ‘gemišta’: nismo imali zapadnu demokraciju, ali smo uživali u dašku potrošačkog društva i ipak imali znatno više sloboda od istočnog bloka. Danas je Hrvatska u sličnom procijepu.
U sjeni ukrajinske krize i Inagatea obilaze nas Rusi i Amerikanci, šmahlaju se oko Molovog udjela, kibiciraju plinski biznis, ugljikovodike… Ruski moćnik Aleksej Miller iz Gazproma napokon će se, čini se, idućeg tjedna sastati i s Milanovićem, koji je lani bezrazložno ignorirao toga Putinovog intimusa. A ministru Vrdoljaku ovog utorka je, za ravnotežu, treći put u Zagrebu doletio glavni tajnik za energetsku politiku SAD-a Arnos Hochstein, obećavajući nam pomoć da postanemo regionalni energetski lider.
Amerikanci su ovog časa u pozicijskoj prednosti. To potvrđuje i Milanović, najnovijom izjavom da neće dopustiti da se Hrvatska pretvori u geopolitički prostor nadmetanja između Rusije i Amerikanaca. I grijesi, jer bi nam se dvostruka igra mogla isplatiti. Nekadašnja država od Amerikanaca je dobivala pomoć, a Rusi bi joj za- uzvrat otvarali poslovne mogućnosti. Danas bi se to moglo modificirati: jednima naftna kompanija, drugima plinski biznis, a jednima i drugima jednake mogućnosti za istraživanje ugljikovodika.
samo da na kraju ne izvisimo, odustanu li od Hrvatske i zapadni i istočni energetski investitori. Zanima – zbog ravnopravnosti svih čistačica i kuharica – što će sindikati poduzeti s autosranjem kod privatnika. Stoga predlažem da se referendumom obuhvati i javni i privatni sektor. Pa bi tako trebalo zabraniti outsourcing i Jaki Andabaku, koji se u ovotjednom Globusu nesmotreno pohvalio da mu ured čiste autosrane čistačice.
