Herakov novi salto mortale

Ovih dana u završnoj fazi propast najdugovječnije i najveće financijske opsjene u Hrvatskoj. Za razliku od pomame za financijskim inženjeringom s početka devedesetih, koja je došla iz (polu)svijeta i imala ipak samo prešutnu potporu državnih struktura, ova piramida rasla je većinom na poslovanju s državom i državnim tvrtkama. Riječ je, naravno, o Royalu. Uz tu tvrtku bankrotira i cijeli sustav dokupljanja radnog staža, kojim se većinom koristila država. Upravo dokupom staža državni se aparat nakon demokratskih promjena rješavao cijele vojske službenika u koje nije imao povjerenja da bi ih mogao zamijeniti svojim stranačkim i ‘rodjačkim’ pouzdanicima. Tim institutom koristilo se i mnogo državnih tvrtki, pa i dio privatnih u amortiziranju rješavanja viška zaposlenih. Pa sad kad se većina tvrtki rješila svojih viškova, neće valjda više biti prijek po treba za dokupom staža. Uzalud sad Ivo Bulaš iz Royala za propast tvrtke optužuje upravo državu, odnosno Hanfu koja je upozoravala na financijsku krhkost piramide.

Političar Ivan Herak, koji je bio i u zatvoru pa je sudski rehabilitiran, u posljednje vrijeme jako aktivan u javnosti. Ovih je dana čak bio izgledan (?) kandidat za oslobodeno ‘Skansijevo’ mjesto pomoćnika ministra za sport u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Međutim, iz Herakove najnovije izjave – da je Ministarstvo turizma ‘na autopilotu’ i u rasulu otkad njime upravljaju IDS-ovi ministri Veljko Ostojić i Darko Lorencin – jasno se može iščitati da je tomu političkom konvertitu propao željeni politički angažman. A kad je riječ o kvalifikaciji o turističkom rasulu, ona se nastavlja na prošlotjednu izjavu turističkoga stručnjaka Miroslava Dragičevića u intervjuu Lideru: ‘Ivana Šoljan nije prošla u Hrvatskoj turističkoj zajednici jer je jača od svih ministara turizma.’ Dakle, i od Ostojića i od Lorencina. Ali i od Matešina ministra turizma Heraka…

Napokon je proradila nova metla u Gospodarskoj komori. Luka Burilović potpisuje 152 otkaza smanjujući broj zaposlenih u HGK za gotovo 25 posto; uz to skresan je broj direktorskih pozicija sa 17 na osam. Iako to nije bila namjera vladajućih, u HGK-ovu je slučaju na djelu svojevrsna kozmička pravda. HDZ-ovac Burilović svojevrsni je stečajni upravitelj komorske bahatosti i rastrošnosti koja je vladala na zagrebačkom Rooseveltovu trgu i u podružnicama diljem Hrvatske u režiji i uz blagoslov te stranke.

Nema više badava ni po ‘auto-bahnu’, ali ni po ostalim cestama. Njemačka, naime, od 2016. uvodi vinjete, ali samo za strance. Da se Hrvatska odlučila na takav potez, odmah bi dobila packe iz Bruxellesa o diskriminaciji, neravnopravnu tretmanu građana EU. No Nijemci su veći od nas, pa im se ne smije ozbiljnije prigovoriti. A i dovoljno su pametni: i domaći će formalno plaćati cestarinu, ali će im za taj iznos biti smanjen porez na motorna vozila. A taj je porez, tvrde u Berlinu, u isključivoj ingerenciji države. Ako ništa drugo, eto dobrog putokaza domaćim činovnicima.

Neke stvari ne mogu se predvidjeti, a slučajnost katkad može izazvati pravu lavinu. Tako je ovaj broj Lidera u pravom smislu riječi ‘milerovski’. U Lideru predstavljamo novog šefa RBA Hrvatska Michaela Georga Müllera. A imamo i razgovor s direktorom Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Svenom Müllerom. Prema logici jedan je slučaj, dva koincidencija, a tri tendencija, milerovsku tendenciju pronašli smo u Alekseju Milleru, šefu Gazproma, koji je jedan od aktera naše aktualne energetske priče. I to nije sve! Ovog smo tjedna dobili i agenciju ponudu za razgovor s direktorom u Rolls-Royceu koji se zove, sad već pogađate – Torsten Müller-Ötvös. A u milerovskoj inflaciji ne treba zaboraviti ni Thomasa Müllera, jednog od kandidata za najboljeg nogometaša Svjetskog prvenstva koji je predvodio Njemačku u demontaži prenapuhanoj Brazila.

Zagreb je najkonkurentniji dio Hrvatske u istraživanju koje je provelo Nacionalno vijeće za konkurentnost, no mnoge se kompanije zbog manjih troškova sele u manje konkurentan zagrebački prsten. Zagreb odavno pod svoje računa uspješne pogone koji su u Zagrebačkoj županiji, što je pokazala i njegova publikacija za privlačenje investicija. Velika Gorica, Zaprešić i mnogi drugi gradovi gotovo su se spojili sa Zagrebom. Istraživanje konkurentnosti uzima u obzir i zdravstveni i obrazovni sustav te mnoge druge stvari kojima se stanovnici Zagrebačke županije koriste u Zagrebu. Možda je vrijeme da se te dvije lokalne jedinice ujedine. Pa i administrativno…

Na dan izlaska ovog Lidera navršila se neopravdano zanemarena godišnjica. Tog je dana, naime, premijer izletio sa sjednice Vlade kako bi zaustavio poplavu u svom stanu. Tog se događaja nespretno prisjetio on sâm ‘tješći’ ovih dana poplavljene u Rajevu Selu. Zna on kako je njima, i njemu je pukla cijev u stanu… Toga se prisjećamo ponajprije zbog tadašnjega komentara u Jutarnjem u kojemu su se opravdavale interventne mjere koje je premijer proveo u svojoj poplavi, koju je uspješno zaustavio. Ali! ‘Kad se dogodi krizna situacija u državi… šef Vlade ne skače na noge, ne pokreće nikakve izvanredne mjere, ne traži gdje se zavrće glavni ventil, ne pokušava zaustaviti poplavu.’ Tom zaključku Jelene Lovrić ni danas se nema što dodati.

Potencijal Hrvatske neupitan je, ali treba ga svesti u realne vremenske okvire i voditi politiku vlastitih interesa, pa i u kontekstu globalne situacije. Pogotovo kad se stvari spuste na zemlju i počnu razgovori o tome tko će i koliko platiti. A besplatnog ručka nema. Rusi nam nude Južni tok, razgovarali bi i o Ini; Amerikanci pak nude Transjadranski plinovod, podržavaju LNG… Mi pak ne znamo što bismo uzeli od ponuđenog.

Hrvatska nije, niti će biti energetski neovisna. Čak ni ako se udio domaće proizvodnje u budućnosti poveća. Energetska neovisnost termin je koji se često neprecizno upotrebljava i u suprotnosti je s konceptom otvorene Europe te tržištem energije. Ako se razvija otvoreno tržište, onda se mora pretpostaviti i da će opskrbljivači prodavati uvezenu energiju.

Da bi Hrvatska postala regionalni igrač treba imati ili novca pa ulagati ili energije pa prodavati. Hrvatska nema ni jedno ni drugo. Bojim se da bi Hrvatska mogla završiti kao Buridanov magarac, koji ugiba od gladi jer se ne može odlučiti između dva plasta sijena, kiseli komentar koji se izdvojio iz stručnih kritika na aktualnu hrvatsku energetsku scenu. I nije tako daleko od istine.

Nema energetske politike. Zabluda je nad zabludama da postoji jasno definirana energetska politika, da znamo koji su prioriteti, gdje idemo i što ćemo tamo pronaći. Jadransko-jonski plinovod (IAP) u ovom trenutku donosi najviše. Do ruskog plina možemo već sada, a s IAP-om mogli bismo i do kaspjskog. Južni tok oslobodio bi nas ovisnosti o ukrajinsko-ruskim odnosima, ali čvršće vezao uza samo jednog dobavljača. Plin je već sada preskup, a plin iz LNG-a donosi neovisnost, ali je još skuplji. A potencijalna nafta i plin iz južnog Jadrana, ambalažirana u prenapuhane priče i fraze bez činjeničnih temelja za optimizam, možda nas uistinu naprave malim centrom svijeta, ali ne još neko vrijeme. Što je prioritet? I još važnije, tko će to financirati?

Ulaskom u EU Hrvatska je ušla u područje energetskih obveza koje su dovoljno labave da se države mogu same opredijeliti u kojem će se smjeru razvijati. Otuda Mađarska u Južnom toku, ali i Austrija i Bugarska. Mi se nismo jasno opredijelili u kojem ćemo smjeru. Sjetimo se samo LNG projekta na Krku koji Hrvatska godinama pokušava razviti, a čija aktualnost uvijek raste u kontekstu plinskih kriza kao što je posljednja u Ukrajini. Bitnih pretpostavi za njegovu realizaciju još uvijek nema.

Osim toga, utočili smo (ne vlastitom voljom) u međunarodnu geopolitičku igru velikih igrača u kojoj se baš i ne snalazimo, ili barem to ne pokazujemo, na koju nemamo utjecaja. Rusija je otvorila nova tržišta (Kina), a lani je samo Europi isporučila plina u vrijednosti od 35 milijardi eura. Malo je reći da je europsko tržište itekako važno za nju. No pojavio se konkurent – SAD – koji se od uvoznika pretvara u jednog od najvećih izvoznika ukapljenog plina u svijetu, a najveći potrošači i potražitelji tog energenta su Europa i Kina.

Pretpostavka je da bi se energetska suradnja SAD-a s EU mnogo brže ostvarila od one s Kinom, ali za to su im potrebni LNG terminali. Hrvatska nije interesantna Amerikancima kao tržište, ali zanimljiva je kao prostor za gradnju LNG terminala i plinske infrastrukture koja bi američki plin dovodila do tržišta upravo onih koji bi trebali biti pokriveni Južnim tokom. LNG terminal planiran na Krku u prednosti je jer bi mogao biti dio europske sigurnosne politike. EU mora imati rezervnu infrastrukturu preko koje se može ublažiti ili u cijelosti nadoknaditi moguće smanjenje dobave plina iz Rusije. Ako LNG postane dio takve politike, onda će se i projekt razviti s neusporedivo većom vjerojatnošću i ozbiljnošću nego sada.

Vlatko Cvrtila, dekan VERN’-a i stručnjak za sigurnost, napominje da to ne znači da bismo se trebali u potpunosti odreći mogućnosti nabave plina od drugih pa i od Rusije: – Razmišljanje o diverzifikaciji bilo bi nužno, ali bi se morali znati ključni parametri takve politike. I trebalo bi jasno definirati naše uvjete za realizaciju američkog interesa, koji je jako velik. Bojim se da su oni svjesni da nemamo definirane interese pa postoji opasnost da nametnu svoje kao da su naši. A da mi toga uopće nećemo biti svjesni. Netko bi rekao, ni prvi ni zadnji put – konstatira.

Iako se geopolitička situacija vratila na međunarodnu scenu, nemamo smetnuti s uma da je energetika ponajprije biznis, a tek zatim politika i to tek onoliko koliko je svaki sustav podložan politici.

Nijaz Dizdarević, stručnjak s Energetskog instituta ‘Hrvoje Požar’, ističe da se rijetko kada energetski projekti grade iz geostrateških razloga, a čak i tada imaju svoju jasnu financijsku projekciju. Drugim riječima, bez para nema muzike. Veliki energetski projekti u malim zemljama poput Hrvatske moraju biti dio državne strategije, uz moguće uključivanje trećih zemalja. Strategija se mora zasnivati na numeričkoj osnovi, izrađivati svakih pet godina na rok od barem 20 godina, s obzirom na to da planiranje i izgradnja tih projekata traje više godina – napominje. Primjer za to prvi je krug natječaja za istraživanje i eksploataciju plina u Jadranu. Političari šire optimizam kao da su izašli iz nekog vica. Nabavili su ražanj, naložili vatru, sastavili jelovnik, pozvali goste, a zeku nisu još ni uhvatili niti pak znaju je li uopće u šumi. To je jedan od dugoročnih projekata čije su eventualno pozitivne efekte političari sveli na sadašnji trenutak i predstavili javnosti. Takav je projekt, stručno je Dizdarevićev mišljenje, potrebno smjestiti u strateški okvir i akcijski plan implementacije i to ako za njega postoji suvisla kvantitativna osnova.

Južni tok malo je drugačija priča. Zemlje na JI Europe taj projekt shvaćaju drugačije od ostalih članica EU i Komisije. Sada opskrba plinom u regiji ovisi o dobavi iz Rusije i to preko Ukrajine, a one ne žele biti njihovi taoci. Osim toga, plinovod im je u kratkom roku prilika za angažman domaće industrije i stvaranje određenog broja radnih mjesta. Naravno da će te zemlje, barem deklarativno, podržati i ostale projekte, koji onako imaju svoje developere i koji su postavili jasnu računicu za izgradnju. Bilo koji od međusobno konkurentskih projekata: Južni tok, TAP/IAP ili LNG, koji ciljaju na tržište JI Europe, iskoristiv je uz prethodnu financijsku projekciju. No nijedan od tih projekata nije isplativ samo za naše tržište pa je međunarodna suradnja preduvjet za bilo koji idući korak. U kojem će kontekstu biti ta međunarodna suradnja, to je drugo pitanje. Pogotovo kada se iz sfera visoke politike stvari spuste na zemlju i počnu razgovori o tome tko će i koliko platiti. A besplatnog ručka nema. Da zaključimo kao realni optimisti: potencijal Hrvatske nepobitan je. U to nitko ne sumnja. No treba ga svesti u realne vremenske okvire. I najbolja politika koju Hrvatska treba voditi jest politika vlastitih interesa. Možda bi u tom slučaju lakše posložila prioritete, više vodila stratešku nacionalnu politiku, a manje mandatorsku, kojom samo zbunjuje i dovodi u zabludu.

Tvrditi da će plin iz Jadranu, nađe li se, donijeti niže cijene, optimizam je koji ne bi trebalo širiti bez pokrića. Plin je tržišna roba i njegova se cijena definira na tržištu, sukladno svjetskim trendovima. Država se može poigrati s poreznim opterećenjima i utjecati na cijenu, ali nije izgledno da će se odreći određenih davanja.

Možda, jednog dana, u slučaju da se pronađu količine plina i nafta u Jadranu dovoljne i za vlastite potrebe i za izvoz. Trenutačno ne znamo ima li ih uopće.

Točno, u slučaju da ne planiramo izaći iz krize u sljedećem desetljeću. Potencijalna nalazišta mogu pomoći hrvatskoj budućnosti, ali ne mogu riješiti probleme sadašnjosti. Prihodi od naknada ili taksi nisu dovoljni za dramatične promjene, a prije pravih prihoda od eksploatacije može proći i 10 godina.