Izvoznici se ne moraju plašiti zakonskog minimalca, oni i tako radnike plaćaju više

U natoč podosta otpora i općenitoj auri kontroverznosti, najznačajnija ekonomija Europe, ali i jedna od rijetko funkcionalnih na tom kontinentu dobila je prvi put u povijesti zakonski minimalac. Donji dom njemačkog parlamenta donio je prošli tjedan zakon kojim se radnicima u Njemačkoj jamči minimalno 8,5 eura po satu, više, primjerice, nego u Americi ili Ujedinjenom Kraljevstvu, smanjivši klub država u EU bez zakonskog minimuma na šest od 28. Zakon će, uz određene iznimke, stupiti na snagu prvim danom sljedeće godine i biti revidiran jednom na godinu, počev od 1. siječnja 2016. Posljednji blagoslov još uvijek mora dati i gornji dom parlamenta, Bundesrat, ali političari i mediji stvar već smatraju gotovom. Velika desetogodišnja nacionalna debata tako je završena uz tek pet glasova protiv, 535 za i 61 suzdržanim.

Iskorištavanje stažista – Radišni, jeftini, nezaštićeni: to je bila stvarnost za milijune radnika i to je sada gotovo. Ovaj je zakon od posebne važnosti za milijune radnika koji sada napokon mogu dobiti pristojnu nadnicu – komentirala je ministrica rada Andrea Nahles. Procjenjuje se da će koristi od novog zakona imati oko četiri milijuna zaposlenih u Njemačkoj, oko devet posto ukupne radne snage, a njegovo postojanje izravno će stvoriti i 1600 novih radnih mjesta u upravi koja će biti nadležna za nadzor provođenja zakona. Novo pravilo dotiče se i jednog specifičnog, rastućeg problema – stažiranja, u posljednje vrijeme najpopularnijeg oblika izrabljivanja visokoobrazovanog i uglavnom mladoga kadra, kojem se na ime stjecanja iskustva isplaćuju često uvredljivo niske sume, a nekada i ništa usprkos činjenici da obavljaju vrlo zahtjevne poslove. Stvar je uzela toliko maha da neki ljudi provedu godine stažirajući po raznim tvrtkama bez jasne perspektive zapošljavanja. Kako je rekla ministrica, ‘generacija stažista’ gotova je, svatko s diplomom imat će pravo na minimalac, iznimka su obvezna stažiranja u sklopu vokacijskog usavršavanja, ali i tada samo ako je stažiranje kraće od tri mjeseca. Isto tako, stažisti će sada imati pravo na ugovor s jasno definiranim ciljevima stažiranja i na certifikat nakon stažiranja. Sindikati mjeru pozdravljuju, napominjući da epidemija stažiranja smanjuje broj stalno zaposlenih, ali i rezultira općenito nižom razinom plaća u sektorima koji se intenzivno oslanjaju na stažiranje, poput zdravstva i medija.

Da je do kancelarke Angele Merkel i njezinoga demokršćanskog CDU-a, mijenjalo se ne bi ništa, ali za formiranje vlade morala je ući u koaliciju sa socijaldemokratima, a uvođenje ‘minimalca’ bio je jedan od preduvjeta za sporazum. Obećano – učinjeno, ekonomija poznata po ‘fleksibilnosti’ tržišta rada odlučila je obvezati poslodavce na minimalnu nadnicu, iako ne bez sporova i njihovoga bijesnog puhanja. U poznatoj i vrlo predvidljivoj maniri upozorili su da će taj potez rezultirati smanjenjem broja radnih mjesta i konkurentnosti, kao i premještanjem proizvodnje, sugerirajući tako valjda da njemačka ekonomija počiva na jeftinoj radnoj snazi, u što malo tko vjeruje.

Nezadovoljnih je s obje strane, što bi neki protumačili kao dobar znak, jer ima i onih na strani rada koji su izrazili negodovanje preblagim i nepoštenim zakonom, zato što nekim industrijama daje prijelazno razdoblje do dvije godine za prilagodbu. Osim toga iz zakona su izuzeti maloljetnici i dugotrajno nezaposleni tijekom svojih prvih šest mjeseci na radnom mjestu. Drugim riječima, ljudi koji dugo vremena nisu mogli naći posao ‘nagrađeni’ su izostankom ove garancije kad napokon nađu posao. Potonje, kao i isključivanje maloljetnika brine zelene i ljevicu koji su kritizirali takve odredbe zakona. Sporne iznimke, jasno je, proizvod su koalicijskog pregovaranja, socijaldemokrati morali su u svrhu guranja svoga najvažnijeg projekta pristati na određene kompromise, premda nešto veće nego su se nadali. Njemačko tržište rada jedno je od ‘tečnijih’ u Europi i dugo se vremena opiralo uvođenju ‘minimalca’, oslanjajući se radije na kolektivno pregovaranje sindikata i poslodavaca.

S druge strane, protivnici smatraju da će u srednjem roku tom mjerom najviše biti pogođena zaposlenost mladih, kojima je upravo zbog izostanka ‘minimalca’ u Njemačkoj bilo lakše naći posao nego u drugim europskim ekonomijama. Minhenski Ifo institut za ekonomska istraživanja već ima i brojku, prema njihovim procjenama oko 200 tisuća radnih mjesta bit će izgubljeno u idućih dvije do tri godine kao posljedica zakona. Ta teza uskoro će biti i empirijski testirana, a u tom smislu znakovita je izjava još jednog skeptika, guvernera središnje banke Jensena Weidmanna. – Čak i ako iskustvo drugih zemalja sugerira da minimalac ne povećava izravno nezaposlenost, on prijeti zagađivanju dinamike zapošljavanja. Postoji rizik da će kompanije stvoriti manje radnih mjesta tijekom oporavka – zavatio je Weidmann. Njegovom razmišljanju sklona je i Merkel, koja se brine zbog mogućeg učinka na njemačku konkurentnost i smatra kolektivno pregovaranje boljim rješenjem.

Zanimljiv je, ipak, pomak u argumentaciji poslodavaca i protivnika novog zakona, za koje Njemačka nije odjednom gospodarsko čudo zahvaljujući radišnosti, skromnosti, pravnoj sigurnosti i izvoznoj orijentaciji, nego jeftinijoj radnoj snazi i tržištu rada koje omogućuje lako zapošljavanje i otpuštanje u kombinaciji s poticanjem obavljanja više poslova u skraćenom radnom vremenu za one koji ne mogu naći stalan posao. Propagandu i partikularne interese na stranu, valja spomenuti da će novi zakon najmanje efekta imati na najvažniji element njemačke ekonomije – izvoz. Kompanije koje rade primarno za izvoz, naime, već plaćaju u prosjeku svoje radnike debelo iznad sada zajamčenog minimuma. Brinuti se, pak, trebaju poslodavci u uslužno-ugostiteljskom sektoru, posebice na istoku Njemačke, gdje je, javna je tajna, snaga njemačke socijalne države od ujedinjenja naša oduvijek bila nešto slabije vidljiva. Vlasnike hotela, domova za njegu i hotela neće pogoditi samo načelno dizanje minimalne nadnice za dobar dio općenito slabo plaćenih i slabo kvalificiranih radnika, već i opće dizanje plaća u svrhu održavanja diferencijala, odnosno razlika između platnih razreda. A ti razredi očito su dosta blizu jedan drugome i to ne u dobrom smislu.