A tko bi drugi, osim glumaca, trebao glumiti u sapunicama?

Uostalom, barem dva sata spava kada radim, a ostatak vremena prati što se zbiva oko njega. Nema nikakve strahove, guguće i zadovoljan je. Nekako uvijek mislim da je on s razlogom odabrao baš moj trbuh.

A pri tome Vaš trbuh ne odaje da ste nedavno rodili. Kako ste se tako brzo vratili u formu? – Pa, prije svega u trudnoći sam dobila samo 15 kilograma pa nisam imala previše posla s mršavljenjem, a osim toga imala sam i lagan porod, bez imalo komplikacija. Već poslije dva–tri mjeseca počela sam vježbati uz privatnog trenera Matka Glamuzinu. Riječ je o kombinaciji teretane, klasičnih vježbi i trčanja.

Je li problem započeti karijeru u sapunicama? – Ksenija Pajić jednom je genijalno odgovorila na pitanje zašto glumiti u sapunicama. Pitala je: „A tko bi drugi, osim glumaca, trebao glumiti u sapunicama?“ S time se potpuno slažem. Jedan mi je stariji kolega rekao: „U sapunici glumiš jednako kao u svakom drugom formatu. Ako ti se doista glumi, radit ćeš to i u sapunici, reklami, filmu i teatru“. Stoga mi to nije neko opterećenje, nego naprotiv – veliko iskustvo. Naravno da mi je želja snimiti još filmova, nastupiti u kazališnim predstavama, sve je to jednako vrijedno i zaslužuje jednaku ozbiljnost u pristupu.

Jeste li osjetili tamnu stranu slave? – Jedino nakon što su se novine raspisale o mom brzom povratku na radio poslije poroda. Išla sam čitati komentare na jednom portalu i ostala zapanjena koliko me je žena popljuvala da sam loša majka. Nikome ne diktiram što i kako da radi, sve je stvar osobnih odluka i okolnosti. Znala sam da mogu dva–tri sata izbivati ili sina povesti sa sobom, znam da se uspjevam odlično organizirati i zato nisam imala dilema. No, moj je problem što me to pogodilo, jedino ne razumijem da su žene spremne reći ‘ja ne mogu to sve, pa ne trebaju ni druge’. Pa ja sam blagoslovljena majčinstvom i mogućnošću da radim, i smatram da su žene jače nego to misle. Dijete je samo još jedan jači poticaj za život i mislim da te nimalo ne sputava, što više, daje ti krila.

Čini se da mi se slava dogodila naglo, ma što god to značilo, ali uspjeh je došao nakon puno zalaganja i rada. Poslovna godina bila nam je velika škola glede dobrih i loših poslovnih odluka. Primjerice, previše smo potrošili na stolce samo zato jer su šaren i lijepi, previše smo plaćali najam u prijašnjem prostoru i slično, ali guramo i učimo.

Kako je krenula ta suradnja i očigledno prijateljstvo? – Zajedno smo radili predstavu ‘Lutka’ u režiji Mladene Gavran za Teatar Gavran. Predstava je izvrsna, a Robert i ja sjajno smo se sprijateljili i shvatili da slično razmišljamo i imamo slične sklonosti. Pokazalo se da se i u biznisu dopunjavao. Najesen pokrećemo radionice Dramske pedagogije iz kojih će, nadamo se, izaći i poneka mini–produkcija, ali oboje zapravo želimo veliki ma i malima ponuditi sjajan način za oslobađanje od strahova, nervoze, tjeskobe zbog javnog nastupa. To je doista dobar način za razvoj djece, ali i pomoć odraslima koji imaju problema s javnim komuniciranjem.

Koji je ipak Vaš omiljeni medij? – Radio je moja velika ljubav. U kazalištu je publika direktno ispred tebe, izravno joj govorim i stvari se događaju taj tren, nema posrednika. Kada je kamera u pitanju, povezivanje se događa kasnije, a kamera je posrednik između publike i tebe, dok radio znači ‘tu smo, skupa smo, ali je još netko između nas, ti neki frekvencijski valovi…’ Nije lako u tom formatu, gdje je sve postavljeno u sekundu, biti i ostati svoj. Nisam savršena voditeljica, ali uživam u svakoj minuti.

Imate li osjećaj da Vam se sve nekako brzo izdogadalo? – Možda se drugima čini da mi se slava dogodila naglo, ma što god to značilo u hrvatskim relacijama, ali iz moje perspektive uspjeh je došao nakon silnog zalaganja i rada. Doista volim svoj glumački posao, svaki njegov aspekt, i oduvijek znam da se time želim baviti. No, moram priznati da sam dolaskom u Osijek na studij na Umjetničkoj akademiji barem deset puta poželjela odustati misleći da me ne vole, ali srećom, svladala sam te djetinjaste bube u glavi…