Estetika prije svega

Prema legendi, čuveni dendi, erudit i književnik, Oscar Wilde, i na svojoj smrtnoj postelji ispio čašu hladnog šampanjca te sa sjetom ustvrdio ‘Umirem kao što sam i živio, iznad svojih mogućnosti!’. Svoju posljednju čašu prije konačnoga počinka ispio je nepune tri godine nakon puštanja iz Readinga gdje je proveo dvije godine pod optužbom da je počinio ‘protuprirodni blud’. Otac njegovog ljubavnika Alfreda Douglasa, markiz od Queensberryja, podizanjem optužnice Wildea nije samo lišio dvije godine slobode nego je i zaslužan za njegov preuranjeni odlazak.

Wildeovi suvremenici svojedobno su zapisali kako su dani tamničenja, ali i posljednje godine provedene u izgonu i sveopćem zgražanju nad njegovim likom i djelom, ostavili neizbrisiv trag na duši tog ekscentričnog, domišljatog, hirovitog literarnog genija.

Iako je prema službenim dokumentima Wilde preminuo od meningitisa, njegovi poklonici tvrde da njegov život ide markizu na dušu. I to kakav život! Čak i u godinama u kojima je pratio stil običnog heteroseksualnog mužjaka, oca i supruga nježne Constance, isticao se besprijekornom estetikom i smislom za lijepo, aristokratsko. Londonom je paradirao odjeven prema posljednjoj modi, sa svježim cvijetom u zapučku i štapovima za hodanje koje je mijenjao u skladu s odjećom. Obožavao je javne nastupe, salon-sko filozofiranje i boju svoga glasa, pa je, zapisali su suvremenici, znao voditi beskrajno duge polemike u kojima bi sugovornika posve porazio.

Govore i da je bio poznati citoman (a i sam je jedan od najcitiranih autora na svijetu) koji je slušatelje ostavljao bez teksta, navodeći i do trideset različitih autora u samo jednome govoru. Pritom je (što dodatno potvrđuje njegovu genijalnost) ispiojao more šampanjca, ali i absinta koji mu je znao pomutiti bistruinu percepcije, ali nikad ne bi zamuckivao ni trena. I sam je jednom zapisao: ‘Tri noći zaredom ispio sam absint, uvjerem kako sam nedvojbeno razuman i bistar. Odjednom je došao konobar i natočio mi u čašu pljevinu. Podignem pogled, a u kafiću počne nicati prekrasno cvijeće; tulipani, ljiljani i ruže: ‘Vidite li vi ovaj božanstven vrt?’, upitam konobara. Ali, gospodine, ovdje nema ničega, odgovori mi on’.

I dok je zelena čarobnica, kako su popularno tepali absintu, bila rezervirana za noći tijekom kojih je Wilde želio istražiti, iskriviti i preoblikovati život oko sebe, šampanjac mu je bio poput čaše hladne vode. U šampanjcu je uživao zajedno s mladim Alfredom Douglasom čije su ‘usne stvorene za ludost ljubljenja’ tijekom godina u kojima je, kako on kaže, ‘ljubav kojoj se ne usudi izgovoriti ime’ bila na svome vrhuncu, a koja ga je na koncu koštala i života.